Foto: Vedran Buble
POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 1. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 2. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 3. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 4. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 5. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 6. dio
>>> Karipski Rašomon (Belize) 7. dio
>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 8. dio
Spontanost kao najveće bogatstvo Nikaragve
Jedan od sijaset razloga zbog kojeg je Nikaragva posebno privlačna kao destinacija jest što se praktički sve vrijedno spomena nalazi unutar par stotina kilometara. To backpackera čini jako zadovoljnim jer ne treba odveć planirati, čime se svesrdno približava onom idealu spontanosti koji se putnicima nameće kao anoreksičnost manekenkama. Nikaragva je površinom identična Grčkoj, nešto više no dvostruko veća od Hrvatske, međutim devedeset posto atrakcija nalazi se na uskom pacifičkom pojasu. Isti je, slikovito rečeno, velik poput Slovenije i zahvaljujući "colectivosima" iznimno jednostavan za navigaciju.
Te jureće i nadasve raspadajuće limenke, u kojima se ljudi na par sati konzerviraju u vlastitu i tuđem znoju, specifičnost su cijele latinske Amerike. A koliko god ponekad naporne bile, vrlo su praktične jer kreću čim se napune, a da pritom svatko može izaći gdjegod mu srce poželi jer stanice ne postoje. Dopustite da vam pokušam približiti i cijene ovog najnovijeg prijevoznog krika. Karta od San Jorge-a do Granade, koje dijeli 70 kilometara, košta 40 pesosa, odnosno smiješnih osam kuna. Od Granade do Managve pak pet kuna, a od nje do Leona 12, tako da se praktički pola države može proći za pišljivih 30 kuna.
Jureće konzerve ljudi i nezaobilazni moto taxiji
Osim kombija, još mi se jedna inačica ovdašnjeg javnog prometa posebno sviđa. Riječ je o moto-taxijima. Zaista mi nije jasno kako to još nitko nije uspio "progurati" kod nas. Zasigurno nema turista koji ne bi rado platio desetak kuna do plaže ili natrag, umjesto da se vucara užarenim gradskim asfaltom, satima čeka nepouzdane autobuse ili pak njeguje bezobrazluk kriminalno skupih taksija. Vrlo je vjerojatno da bi ih i lokalci s vremenom prihvatili, jer nema ljepše no rashladiti se na par minuta i pritom nimalo ne ovisiti o prometnim gužvama.
No vratimo se mojoj sljedećoj destinaciji - Granadi koju je 1523. osnovao konkvistador Hernandez de Cordoba, imenovavši je po drevnom španjolskom gradu i to u čast osvajanja tamošnje posljednje maurske utvrde. Tijekom kolonijalnog razdoblja ovo mjesto doživljava procvat i postaje jedna od glavnih luka na Atlantiku, iako je rijekom San Juan od karipskog mora udaljena više od 300 kilometara. La Gran Sultane, kako joj tepaju zbog njena andaluzijskog make up-a i divnih primjeraka baroknog naslijeđa, tijekom je svoje burne prošlosti bila svjedokom mnogih invazija engleskih, francuskih i nizozemskih gusara.
Dođite dok nije prekasno: Nikaragva je i dalje slabije posjećena od Mozambika i Mjanmara
Vjerojatno najljepši pogled na ovo pitomo mjesto i njegove raskošne kolonijalne kuće može se ukrasti sa slavnog zvonika crkve La Merced. Tamo gore, sanjarski zagledan u daljinu, zaključio sam da ima nešto privlačno u gradovima u kojima svi objekti imaju najviše dva kata. Za razliku od spektakularnih centara velegrada, gdje se unatoč dobrodošloj impresioniranosti, čovjek osjeća pomalo majušno i nebitno, pravilnim rasterom Granade ne kotrlja se ona umarajuća poplava turista, već osjećaj pripadnosti kojeg je prilično lako uloviti.
2016. godine u Nikaragvu je ušlo oko milijun i pol stranaca, što je zaista smiješna brojka. Posjećenije od nje su bile su i Kostarika i Gvatemala, da ne spominjem Meksiko, kojeg je unatoč mnogim sigurnosnim problemima, obišlo 40 milijuna ljudi. Hrvatska je za usporedbu bila na 13 milijuna posjetitelja, a koliko je zapravo Nikaragva i dalje neotkrivena za turističkoj karti svijeta, govori podatak da je više ljudi posjetilo Mozambik i Namibiju pa čak i donedavno nepristupačni Mjanmar. A to se osjeća, itekako se osjeća i nešto je mi je u pojedinim trenucima davalo iluziju koračanja po neugaženom snijegu.
Povratak u djetinjstvo: Svaka kuća u Granadi ima more stolica za njihanje
A ono čime svakako valja zakoračiti, interijeri su ogromnih kolonijalnih kuća. Većina ih ima više stotina kvadrata, a u njihovoj sredini nalazi se raskošni vrt pa se može reći kako svaka zapravo ima svoju malu privatnu džunglu. Domaćini su ovdje vrlo pristupačni i ako vas uhvate da znatiželjno virite u utrobe njihovih domova, rado će vas pozvati unutra. Ako vam kojim slučajem to ne pođe za rukom, alternativa su hoteli i hosteli. Iako im nedostaje privatnog dodira i šarma, za neobični ugođaj posve nam nepoznatog kućnog prostranstva, nećete ostati uskraćeni.
Jedna od stvari po kojoj je Nikaragva poznata - stolice su za njihanje. Navodno potječu odavde pa nema kuće, ma kako siromašna bila, da ih nema barem nekoliko. Na moju veliku žalost, iste su odavno iščezle iz naše svakodnevice i mogu se pronaći još valjda jedino u domovima imućnih kolekcionara. Meni su ovdje bile pravo otkriće pa sam se svakodnevno njišući u njima, začas znao vratiti u djetinjstvo, zureći u baku koja je uporno plela kakvu zimsku čudotvorinu. Ili sam to vidio u nekom filmu, da mi draga pokojna Ivanka ne zamjeri što sam je pomiješao s nekom drugom bakom.
Las Vegas za siromašne
Iako je bez premca najrazvikanija destinacija Nikaragve, puno je razloga zašto me Granada, poznata i kao Las Vegas za siromašne, kupila. Kako sam tinejdžerske dane često znao provoditi na prljavim aparatima kultne splitske "Džungle", prastare kockarnice razbacane po ulicama Granade, odmah su me privukle. U njima je bilo dozvoljeno sve, i jesti i piti i pušiti pa su u sve većoj sterilnosti suvremenog doba, nudile hedonističku slobodu davnih dana. Vremena kad nije bilo neobično ni pred tv kamerama vidjeti novinara kako sugovornika nudi cigaretom, viskijem ili uštipkom.
Tijekom nekoliko zagušljivih sati, koliko sam proveo u tufinavoj unutrašnjosti jednog mračnog casina, voće me potpuno izdalo pa sam se okrenuo slot pokeru. Kako to uvijek biva, bio je to rollercoaster sjajnih i očajnih serija. Nešto prije ponoći, kad sam ostao jedini gost, nestrpljivi vlasnik buntovno je stao pored mene, čarajući da što prije potrošim posljednje zalihe kredita. Igrom slučaja, doslovno u pretposljednjoj ruci, aparat me velikodušno nagradio pokerom devetki pa sam se zlurado nakesio gazdi i sa 200 kuna u džepu korakom pobjednika vratio u hostel.
"Ako se ne trgnemo, postat ćemo moderni robovi u vlastitoj državi"
Dane u vreloj Granadi uglavnom sam provodio u društvu lokalnoj mladića Allana, koji već nekoliko godina radi kao turistički vodič. Upoznali smo se preko Couchsurfinga, a iako mi nije mogao ponuditi smještaj, bio je iznimno velikodušan sa svojim vremenom. Kad god ne bi radio, vodio bi me po gradu, upoznavao s prijateljima i objašnjavao kako zapravo izgleda život u Nikaragvi. Za razliku od većine svojih ukalupljenih vršnjaka, Allan se šverca potpuno nekonvencionalnim životom. Iako će brzo napuniti 26, još nema djece, što je ovdje gotovo svetogrđe.
"Unatoč problemima i korupciji, koje valjda svaka zemlja ima, Nikaragva je lijepo mjesto za život. Sigurna je, jeftina i nudi ogroman potencijal. Mislim da ljudi nisu ni svjesni koliki, a to će tako i ostati dok ne promijene svoje prahistorijske mentalne sklopove. Ako u Nikaragvi imaš dvadeset i još nisi oženjen s najmanje dvoje djece, svi te počinju čudno gledati. To je bez premca najvažnija stvar u životu, a jednom kad se uđe u bračne vode, sve ostalo postaje manje bitno - i obrazovanje i napredak. Jedino je važno raditi i omogućiti obitelji pristojan život."
Plavetna laguna u vulkanskom krateru
"Ovdašnja mladež stavlja si okove za cijeli život, a da nije ni punoljetna. Problem je što ne poznaju drugo i nemoguće ih je uvjeriti u suprotno. Većina mojih prijatelja i poznanika odavno imaju vlastite obitelji, ali meni to ni ne pada napamet. Želim obići cijeli svijet, vidjeti kako su razvijene zemlje osmislile turističke ponude i onda se vratiti ovdje te pomoći svojoj zemlji da napravi taj naizgled mali, ali zapravo veliki korak. Ako u tome ne uspijemo u sljedećih desetak godina, bogati stranci sve će pokupovati, a mi ćemo postati ili ostati samo radnici, moderni robovi u svojoj vlastitoj državi."
Osim što je prilično interesantna sama po sebi, Granada u svojoj bližoj okolici nudi nekoliko fantastičnih dnevnih izleta. Jedan od njih nalazi se svega dvadesetak kilometara sjeverozapadno od centra grad i zove laguna Apoyo. Riječ je o kraterskom jezeru s nepojmljivo bistrom vodom. Padine ugaslog vulkana s vremenom su sasvim obrasle u gusto tropsko raslinje pa je provesti dan u nekom od njenih bajkovitih odmarališta, bilo da se se kupate, sunčate na plutajućim platformama ili slušate orkestar životinjskog svijeta, neponovljiv doživljaj.
Isletas de Granada
Drugi zanimljivi izlet tiče se takozvanih "Isletas de Granada", stotina malih otoka rasutih po jezeru Nikaragva u neposrednoj gradskoj blizini. Otočići tvore jedan čudesni prirodni labirint pa je prilično impresivno kajakom kliziti oko njih. Većina ih je sasvim utonula u raskošno raslinje, s nekolicine pak strše raskošne kolonijalne vile u kojima noć košta više stotina eura, dok su ostatak naselili lokalni ribari. Nešto slično plutajućim gradovima vijetnamskog Halong Baya u kojima je život istovremeno i težak i lagodan.
Ipak vjerojatno najatraktivniji, noćni je izlet na aktivni vulkan Masaya. Lijepo ga je obići i danju, kada iz kratera suklja gusti dim, međutim u noćnim satima s njegova ruba moguće vidjeti i lavu. Da, dobro ste čuli. Inače, cijeli pacifički pojas Nikaragve presijeca brazda dvije tektonske ploče koja je na površini napravila impresivni lanac 27 više i manje aktivnih vulkana. Kada se ovaj prostor gleda iz zraka, čini se kao posve umjetna tvorevina, s obzirom na to da dvadesetak kilometara, od granice s Gvatemalom do granice s Kostarikom, strše divovske magmatske formacije.
Neopisivo iskustvo promatranja lave
Donedavno se na vrh vulkana moglo pješke, međutim zbog nedavne erupcije i njegove sve veće aktivnosti, sada je dozvoljeno popeti se isključivo prometnim sredstvom i zadržati svega deset minuta, kako bi se u slučaju opasnosti moglo na brzinu pobjeći. No i to je više no dovoljno za vidjeti i osjetiti tu nevjerojatnu moć prirode. Puno sam puta u životu, kao i svi vi, na televiziji gledao raznorazne vulkanske erupcije, no nikada nisam ni sanjao da ću lavu imati priliku vidjeti uživo, smatrajući to isuviše riskantnim. Srećom pa postoje zemlje poput Nikaragve, kojima sigurnost nije uvijek na prvom mjestu.
Kad sam nakon nekoliko minuta vožnje napokon došao na vrh, još iz automobila ugledao sam snažno narančasto svjetlo koje je gmizalo iz zemljine utrobe. Uzbuđeno sam potrčao do ruba i ostao bez daha. U podnožju, nekoliko stotina metara ispod mene, zjapila je rupa u kojoj je žestoko ključala lava. Na trenutke su lagane eksplozije lave išle i po nekoliko metara u zrak pa sam imao dojam da će svaki čas ponovno eruptirati. Nije mi bilo svejedno, međutim osjećaj je bio božanstven. Da su mi dozvolili, zasigurno bi ostao cijelu noć, buljeći u taj beskrajno lijeni tok užarene krvavo-crvene lave.
Tree House Nikaragua i "Get weird Wednesday"
Za kraj boravka u Granadi posjetio sam obližnju "Tree house Nikaragua". Riječ je o hostelu smještenom na obroncima vulkana Mombacho i to na dvadeset metara visokoj drvenoj platformi. Po okolnim stablima zgodno su uglavljeni bungalovi, u sredini se nalazi veliki hippy lounge, a sve je povezano atraktivnim visećim mostovima. Riječ je o bajkovitom mjestu koje nudi nenadmašan ugođaj. Tijekom jutra s neposredne sam udaljenosti zurio u "Howler" majmune, čija rika podsjeća na režanje tigra, a tijekom popodneva u užarenu kuglu što se spuštala horizontom, provlačeći se kroz grane ogromnih stabala.
Inače, ovaj hostel preko tjedna nudi neobične tematske zabave, a bez ikakve konkurencije najluđa je "Get weird Wednesday", tijekom koje se muškarci oblače u žene i obrnuto. Oko 22 sata podijele se pak monstruozni izazovi, a kad alkoholne pare dosegnu vrhunac, počinje kaos. Ovisno o zadatku, jedni stanu goli trčati po visećim mostovima, drugi žvakati tuđe donje rublje, a treći piti tekilu na oko. U mojim godinama čak ni s obiljem ruma nije se bilo lako spustiti na tu razinu pa sam se morao zadovoljiti statusom šokiranog promatrača. Više-manje sve sam mogao prožvakati, ali ne i ono imena "butt funnel".
Butt funnel i američki superheroj
Riječ je o posve suludoj, rekao bi čak i morbidnoj igri, koja najčešće uključuje četiri alkoholom unezvijerena mladića od kojih svaki mora biti i još barem malčice nastran. Pravilnik nalaže sljedeće. Jedan od njih, gotovo uvijek onaj najbliže nesvjestici, mora leći na tlo i razjapiti usta, dok druga dvojica, s gaćama o gležnjevima, trebaju spojiti dlakave stražnjice netom poviše njegove glave. U tom trenutku, dok se još sve činilo relativno normalnim, prišao je četvrti majstor i kroz novostvoreni prirodni tunel stao prelijevati kriglu pive u grlo stasitog Amerikanca na dnu ove graciozne piramide.
Na svoj vrhunac sablazan i nevjerica pričekale su još malo. Naime, s obzirom na to da je većina prisutnih zaneseno navijala, tamnoputa se konobarica osjetila nekako počašćenom pa mi je, donoseći rum, ponosno dobacila da je junak ovog teatra apsurda ni manje ni više no njen novopečeni suprug. Čim je otišla, zli su me jezici uputili da s tim Amerikancem čeka četvrto dijete, a da su prethodna potomci trojice drugih muškaraca. Da, odveć je lako bilo tu 23-godišnju Nikaragvanku etiketirati jednom u nizu mladićevih nastranosti, zato sam kako je vrijeme prolazilo, sve bliže bio uvjerenju da ne nose svi superheroji plašteve.