Foto: Index
SVI SMO upoznali bar jednog takvog. Dečka kojeg promatraš pa pomisliš: "Malo si zabrijo momak?". Onog koji kada se zaljubi, zaboravi na sve što mu je ranije bilo od životne važnosti – ekipu, treninge, san, hranu i vodu. Njegov nekada obožavani pas sada izgleda kao da je na rubu samoubojstva. Njegov trener čupa ono malo kose što mu je ostalo jer je momak propustio već tri redovita treninga. Mater mu je na rubu živaca jer joj sin hoda okolo s raširenim zjenicama i svima govori kako je svijet prekrasno mjesto. Zvala je hotline za pomoć ovisnicima jer se sigurno mali drogira…
Da, tako sveobuhvatno iskustvo ljubavi prolaze ljudi koji se svemu što rade potpuno predaju – duhovno, tjelesno, emocionalno. I kada se zaljube, vole tako da drugu osobu u toj ljubavi naprosto uguše.
Osobno, nikada nisam bila tako duboka... Moguće je da sam zbog toga propustila mnoge ekstatične duhovne epizode, ali ne žalim jer mi je u pravilu zbog toga lakše u životu. Vjerujem da u životu uvijek treba imati mjeru, a ponajviše smatram da svojom ljubavlju ne treba nikoga gušiti. Dapače, u ljubavi se trebaš osjećati kao da ti je netko dao krila, a ne zavezao kuglu za nogu i odjenuo te u prugasto odijelo.
Jer veza s velikom količinom intenzivne i opsesivne ljubavi, često zna predstavljati upravo uteg kojeg se što prije želiš riješiti.
Osjećaj je fantastičan!
Na početku takvih, emocionalno iscrpljujućih veza, druga se osoba osjeća zaista posebno. Tako sam se svojedobno i sama osjećala. Teški emotivci naime, osobu koju su odabrali za svoju ljubav stavljaju na pijedestal iako ju još dobro ne poznaju, skladaju o njoj pjesme, slikaju njezine portrete i pišu dugačka ljubavna pisma. Svim svojim prijateljima, poznanicima, babinoj susjedi, slučajnom prolazniku i drugim nevinim promatračima pričaju o tome kako je život prije tebe bio duboka crna rupa u kojoj se nije nazirao ni tračak svjetla. Ne prođe niti jedan dan bez grandiozne romantične geste koju si do tada viđala samo u filmovima. Vođenje ljubavi nalik je svečanoj večeri sa pet sljedova. Namjerno sam upotrijebila termin ''vođenje ljubavi'' jer teški emotivci ne ševe, oni isključivo vode ljubav, te je upotreba prostijeg sinonima apsolutno neprihvatljiva.
I naravno da je osjećaj fantastičan… Nikada te nitko nije gledao tim očima, nikome nisi bila tako savršena kao njemu i nitko nije tako idealizirao tvoju dušu i tijelo. Prijateljice su ljubomorne na tebe jer njihove dangube cijeli dan vise u kladari, dok on sklada skladbu o plavetnilu tvojih očiju. Mater ti govori da ga čuvaš ko' oko u glavi jer zna da on sigurno neće postat inventar u lokalnoj birtiji i da neće svaku drugu plaću izgubit' na kartama. A to je najgore što se ženi može dogodit'! Stari se, s duge strane, sprda s njim jer tvrdi da je papučar, ali je u dubini duše sretan i zadovoljan jer svojim iskusnim okom procjenjuje da je nesklon porocima i kavanskim pjevačicama.
Kako se uopće možeš zabaviti ako mene nema!?
Nakon nekog vremena se obično pokazuje i druga strana medalje. Naime, ako ga ti ne voliš tako opsesivno, logično je da ne možeš mu uzvratiti istom mjerom. Ne gubiš se u dubinama njegove duše, ne rastapaš se više uslijed njegovih opisa tvoje divote i sigurno nemaš inspiracije proslaviti vašu ljubav kroz neki umjetnički izričaj, jer ti je za to zadužen dio mozga prosto zahrđo. U toj se fazi osjećaš ko' na informativnom razgovoru u muriji. Znaš da nisi ništa skrivila, ali je neka budala rekla da si bila u blizini nekog incidenta pa se moraš, ni kriva ni dužna, pravdati pred strogim organom reda i mira. Njegova su pitanja i konstatacije tada slične ovima - Ti mene ne voliš kao što ja volim tebe i nikada nećeš! Kako ga možeš pozdraviti, nakon svega što ti je učinio?
Zašto nisi zapamtila točan datum našeg prvog vođenja ljubavi? Kako se uopće možeš zabaviti ako mene nema? Zašto sad nisi svršila – jel' ti mene više ne voliš? Kako to misliš, bila si u prvom redu na koncertu Bolesne Braće?! Imaš li kakvih skrivenih namjera s nekim od njih?! Zaista…
Iako se ništa objektivno nije promijenilo u odnosu na početak veze, počinješ se osjećati kao da si za nešto kriva i stalno se opravdavaš. I to najviše za vrijeme provedeno s drugim ljudima, kao i za svoj odnos sa bivšim dečkom, čak i ako se više ni na ulici ne pozdravite. I tu postane jako naporno, posebno ako se radi o mladim osobama i ako ga nisi već duboko zavoljela. Tada obično puca ljubav. Postane ti previše.
''Znaš da te volim, ali malo sam se zanio. Spalio, zadavio, malo se nožem ranio''
On čini sve da popravi stvar - piše još mnogo dugih pisama, zove i tebe i sve tebi bliske osobe i govori da će se promijeniti i da će ti sada biti lakše disati. Onda te pokušava učiniti ljubomornom. Kada ni to ne upali, kreće s ispadima pod utjecajem alkohola ili lakih droga - prijeti da će se ubiti jer je njegov ''tunel života opet skroz mračno mjesto'', a Patnje mladog Werthera su naspram onoga što on prolazi goli kurac. A tebi tada postaje kristalno jasno, ako si sumnjala, da nikada nisi voljela njega, već si voljela sliku sebe u njegovim očima.
Prošlo je od tada mnogo godina. On se naravno, nije ubio. Oženio se i ima djecu. Ne znam ima li i danas isti pristup ljubavi ili je ipak malo ohladio. Valjda je shvatio da je teško egzistirati u vezi ako proklinješ svoju ljubav jer ne zna napamet tvoje posljednje ljubavno pismo…
Kako god bilo, neka su oni sretni i neka se vole! Ja s njim ne bih mogla biti sretna. Jer nisam savršena. Jer volim da me se poševi, ne trebam stalno ''voditi ljubav''. I jer me njegovo ponašanje previše podsjećalo na ponašanje lika iz omiljene mi pjesme gore spomenutog sastava. Zato ga se i dan danas sjetim baš svaki put kada na radiju zasvira: ''Znaš da te volim, samo malo sam se zanio. Spalio, zadavio, malo se nožem ranio…''