JAKOV JOZINOVIĆ od samog je početka bio fascinacija mnogima na više različitih terena, a posljednjih mjeseci ta priča se, sasvim očekivano, prebacila i na nacionalnu razinu jer prvo su problem bili nastupi u Srbiji na "nedopuštenim" lokacijama, a zatim i to da je Jozinović ponovno pjevao tuđe pjesme, ali ovog puta se radilo o "nedopuštenim" pjesmama Voldemorta hrvatske glazbene scene, Marka Perkovića Thompsona.

Realno, ništa vezano za ovu priču nije niti novo niti zanimljivo jer ni Jakov ni njegovi hejteri/fanovi ne rade ništa što već bezbroj puta nije prožvakano i propušteno kroz medijski i društvenomrežni probavni trakt. Ono što je donekle fascinantno je koliko svojih frustracija i opsesija možemo istovremeno projicirati na jednu osobu.

Za početak, stavljamo previše tereta na leđa popularnih pjevača i pjevačica jer svi, barem negdje duboko u sebi, moramo biti svjesni da je većina toga potpuno nebitno, a vrlo mali dio tek posredno bitno.

Čak i kad se radi o Macklemoreu i njegovim javnim istupima, nije bitno što on prdi na bini već ono što ćemo mi učiniti da promijenimo pristup temeljnom problemu na koji on ukazuje u eri u kojoj svi svakodnevno ukazuju na sve probleme pod suncem. U slučaju Jozinovića, ne postoji ni ta pozadinska priča jer ništa što iz ovog natezanja može proizaći neće biti korisno bilo kome.

Imat ćemo tek šačicu statusa i nekoliko ovakvih tekstova koji će se, ako stvari ne izmaknu kontroli, zadržati ispod 6000 znakova.

Not Like Us

Međutim, zanimljivo je kako se ova priča razvija jer Jozinović je isprva bio teren za sukob generacija. S jedne strane imali ste mlađu ekipu od kojih su ga neki slušali, neki ne, a s druge stariju ekipu od kojih se nekima nije svidio dok su neki prepoznali moment da nam svima obznane da su oni "mladi duhom" i da nam svima održe lekciju kako mlade treba pustiti da žive, smiju se i vole jer... dio starih ljudi voli tu i tamo iz nekog neobjašnjivog razloga podsjetiti da i oni vole sve što vole mladi. Nekad će vam reći da im se baš jako sviđa Billie Eilish, ponekad u rečenicu ničim izazvani ubaciti riječ "ick" ili će jednostavno biti opčinjeni AI-jem jer su ovog puta prepoznali "pravu" tehnologiju u pravom trenutku.  

Nakon toga, u priču smo se uključili i mi glazbeni puristi, znalci i kužeri da preko Jozinovićevih leđa sa svijetom podijelimo svoje mudrosti o tome što se događa s glazbom u ovim turbulentnim vremenima jer mi to, kao, pratimo i imamo vrlo pronicljiva opažanja koja želimo podijeliti s običnim pukom koji će lutati kroz maglu neznanja sve dok ih mi, svjetionici pop kulture, ne dovedemo do obala spoznaje.

Naravno, nitko od nas nema pojma i svi seremo za honorar, ali dok smo mi raspravljali i definirali što zapravo znači to kad netko puni Arene, Jozinović je napunio Arenu i počeo hiperaktivno nastupati po regiji.

Tu isprva postaje platno za domaće hejtere tuđeg uspjeha, ali i vojsku onih koji su u tome prepoznali savršenu priliku da svima na društvenim mrežama jasno daju do znanja da jako dobro znaju kako je mladom i uspješnom Jakovu jer su i oni, naravno, mladi i uspješni, a ova zemlja ne može podnijeti mlade i uspješne ljude poput Jakova i, naravno, njih.

Naravno, nitko od njih nije ni mlad ni uspješan, ali dijele istu bol jer njihova želja da to budu toliko je jaka da su to uspjeli "manifestirati".

U svojim glavama, naravno.

Ja volim kad si U, kad si pomalo luda

Putujući kroz regiju, Jozinović je takav slavan dogurao i do Srbije, koja je u istoj toj regiji, a to je posebno zanimljivo za sljedeću etapu projiciranja gluposti na pjevače.

Na svojim je putovanjima mladi Jozinović otkrio i čari nacionalnih i nacionalističkih projekcija na ono što radi pa je postao meta i braniteljima koji su se svim silama trudili sebi i drugima objasniti da mu ne seru zato što nastupa u Srbiji nego zato što nastupa u problematičnom prostoru koji će, posljedično, uvijek biti u problematičnoj zemlji koja je s nama bila u problematičnom odnosu pa je problematično da tamo pjeva pjesme. 

Nakon toga je problem bio i nastup u Hrvatskoj jer "once you go bre, you never go back".

Nakon toga, vjerojatno u pokušaju da malo smiri domaće sile nacionalne čistoće i domoljublja, krenuo je pjevati Thompsona što se svidjelo domaćim domoljubima, ali tim je neoprostivim potezom zgrozio srpske fanove koji su iznevjerovali ovaj čin ideološke veleizdaje jer mislili su da je Jakov jedan od njih, a sad se ispostavilo da je još samo jedan od "tih".

Čekamo dan kad će Jozinović napokon zagaziti i na teren rata spolova da cijela priča poprimi svoj konačni apsurdni oblik jer svi su oni Jakov, Jakova većinski slušaju žene, pa je po toj logici i svaki napad na Jakova i napad na žene. 

Savršeno prazno platno

A problem cijele ove priče je da su mreže iz nas već odavno izvukle ono najgore i da smo u fazi u kojoj je "sve sve". Svaka situacija nova je prilika da se "istovarimo" i u vječnoj smo potrazi za osobom ili pričom na koju ćemo projicirati neke svoje frustracije i opsesije i još bitnije, prilika da se međusobno zakačimo i nastavimo bildati engagement koji se većinski hrani konfliktom.

Jakov Jozinović samo je jedna od tih osoba i priča. Potpuno prazno platno lišeno bilo kakvog obilježja koje bi ga učinilo jasnom metom, a u isto vrijeme dovoljno popularan da na njega ispalimo što god nam padne na pamet i oko toga napravimo dramu. 

I objektivno, dobro za njega jer to je kao neki pečat bitnosti u društvu koje je u kompletnom kurcu. Kao, dovoljno si bitan da ti se svi mi dokoličari nagužvamo u virtualno dvorište i da se, u nekoj parasocijalnoj deluziji bavimo, ne samo tvojim životom već i životima onih koji se bave tvojim životom.

I nitko od nas nije iznad toga.

Osim, eventualno, onih koji se bave nečim pametnijim.

No, pravo pitanje čime se ti debili bave i zašto glume da su bolji od nas?

Doznajmo.