ZANIMLJIVO je promatrati kako je jedan izuzetno beznačajan i prije svega neopisivo uobičajen potez slavne osobe u stanju naglavačke preokrenuti kompletnu situaciju i natjerati nas da se ponovno vratimo dvadesetak, a ponekad i nekoliko stotina godina unazad. Naime, otkad su Severina i njen prekogranični momak zajedno, kao da je otvorena Pandorina kutija. U medijima sve češće možete pronaći empirijske studije o seksualnim preferencijama Hrvatica, tome što vide u našim susjedima i postoji li nešto u tom balkanskom šarmu. Kao da je napokon otvorena sezona lova na Srbe pa se, sa svojim zemljacima nezadovoljne Hrvatice, masovno pakiraju i odlaze u tu obećanu zemlju Srbiju. Tamo gdje sunce jače sja, prosječno je spolovilo veće, a seks luđi.
Susjede, koliki ti je?
S jedne strane imate prosječnog srpskog krkana koji će takvu priču objeručke prihvatiti jer statistika je rekla svoje, a samo jedna Hrvatica u srpskim rukama pretvara ih u naciju ljubavnika i osvajača. Na drugoj imate frustriranog hrvatskog krkana kojeg domaći mediji neprestano kastriraju i pretvaraju u metiljavca koji nije u stanju zadovoljiti vlastitu ženu pa mu ista bježi preko granice u zagrljaj pravih muškaraca.
U stvarnosti, na obje te tužne strane imate gomilu apsolutnih retarda koji ne primjećuju da žive u mrkloj tami jetijevog čmara i da ostatak svijeta ide naprijed dok oni poput barbara ponosno grokću otimajući si žene, zaviruju jedni drugima u gaće, navlače se oko pizdarija i misle da ih tih par otužnih centimetara čini nekoliko centimetara bliže Bogu.
Tko voli, opalim ga golim
U tom sveopćem ludilu koje je zavladao medijima i natjeralo nas da se zapitamo trebamo li djecu od malih nogu učiti da im je jedina životna misija odseliti i s ovim prostorima prekinuti sve veze (jer balkanska je glupost smrtonosna zaraza koja se širi zrakom), pojavila se priča o još jednoj Hrvatici koja bi bez suzdržavanja, pred Bogom i narodom rekla "ja volim Srbiju". A zna ili bi barem trebala znati da kad Hrvat ili nedajbože prava Hrvatica, buduća mati i plodna oranica ove naše predivne zemlje Hrvatske, izjavi da susjednu Srbiju obožava, voli, simpatizira ili samo tu i tamo škicne krajičkom oka i zaključi da ima "ono nešto" - Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenc, Hrvat, Tuga i Buga, okrenu se pet puta u grobu, izreknu kletvu i obitelj ti je zauvijek prokleta. Zato jer si mučko đubre.
I normalno da se domaći mediji moraju zapitati "pa ne misliš li ti, Pišekice,da si na taj način pljunula na oltar domovine, zabila bodež u svako polje šahovnice i bez obzira na estetske zahvate, pokazala pravo lice". Kako spavaš? Budiš li se ponekad u izdajničkom znoju sa spoznajom da su tvoji kvislinški potezi povrijedili svakog ponosnog Hrvata?
Tko voli nek izvoli... Definirati što voli...
Morate se zapitati kada je točno Nikolina Pišek proglašena glasnogovornicom cjelokupnog jednog naroda i od kakvog je značaja ono što izjavljuje na TV-u, u novinama ili Twitteru? Možda smo svi kolektivno prespavali trenutak u kojem je voditeljica imenovana za osobu koja će za svog četverogodišnjeg mandata govoriti ono što Hrvati misle. Zanimljivo je da netko uopće očekuje objašnjenje takve jedne nebuloze. O kakvim kontroverzama uopće govorimo? Riječ je o nekom bezveznom kvizu i cijeli taj suludi koncept u kojem netko mora uzviknuti "ja volim Srbiju" već je sam po sebi dovoljno smiješan da cijelu priču otpišete kao gomilu bedastoća.
Ali ne, o tom sranju pišemo već tri dana i premda je vjerojatno riječ o najobičnijoj dezinformaciji, Nikolina Pišek odjednom je postala građanka opasnih namjera. Osoba koja će svoje nepopularne poteze morati opravdati pred bogom i ljudima jer zna se da ljubav prema domovini podrazumijeva mržnju ili barem određeni nivo sumnje prema onima s kojima smo svojevremeno ratovali. Ne možeš voljeti svoje ako ne mrziš njihovo. To je zdrava logika.
I naravno da se ne radi o bilo kome. Da se od voditeljice zahtijevalo da povikne "volim Lihtenštajn više nego rođenu mater", nitko vjerojatno ne bi rekao "a", ali kada se radi o zemlji koja se refleksno prezire jer to nam je hobi, razbibriga, vic i tradicija, stvari se stubokom mijenjaju.
Što nam je činiti?
Naime, najmanje što možete učiniti jest precizirati svoju izjavi i učiniti je manje općenitom, da ne bi bilo zabune i da pritom nikog ne povrijedite. Dakle, ne možete samo tako ispaliti "volim Srbiju" i očekivati da svi nastave sa životom kao da se ništa nije dogodilo. Što to točno znači? Sve ih volite? Baš sve? Čak i ratne zločince? Ne možete kod tako ozbiljnih tema biti magloviti jer ta ljubav može biti ljubav prema pihtiji i Pirotskom kačakavalju, ali i radikalima i Vojislavu Šešelju. Drugim riječima, svaka izjava ljubavi prema susjedima, bez obzira koliko trivijalna na prvi pogled bila, trebala bi biti jasna, nedvosmislena i ovjerena od strane Ureda za domoljublje i vanjske emocionalne poslove.
Stoga, da ne bi bilo zabune, Nikolina Pišek trebala bi nastupiti u kvizu i usred silne zabave živahno poviknuti: "Ja volim Srbiju, ali samo u određenoj mjeri i moja ljubav ne može biti besmrtna sve do trenutka kada napokon ne riješimo niz otvorenih pitanja kao što su: problem nestalih, povrat otetog kulturnog blaga, granice, povratak izbjeglica, sukcesija i određena imovinska pitanja. Isto tako, želim da se zna da moja ljubav nije bezgranična i ne obuhvaća počinitelje ratnih zločina na području Republike Hrvatske, radikale i njihove vođe koji uporno šire govor mržnje, baš kao ni one koji su se na bilo koji način ogriješili o zakone države iz koje dolazim i koja će do kraja života biti moja prva ljubav. Bog i Hrvati. I neki Srbi. Ne svi. Neki".
Ludo? Definitivno, ali i dovoljno ludo da upali. Barem na ovim prostorima.