PULSKI gradonačelnik Filip Zoričić je, nakon što je zabranio nastup Duška Kuliša i gostiju koji je bio zakazan za 25. ožujka u Puli, jučer Indexu rekao sljedeće: "Jednostavno, turbofolk glazba ne može biti u javnom prostoru Pule. Iza toga stojim i gotovo. Ovo je turbofolk glazba, nije narodna glazba." Time je jasno pokazao da nema pojma što je turbofolk.
Izgleda da ni mnogi Hrvati ne znaju pravo značenje turbofolka te cajkama i turbofolkom nazivaju svaku glazbu koja dolazi iz Srbije, a nije rock ili čisti pop.
Je li Zoričić izabrao dobar termin za glazbu koju izvode Duško Kuliš i Ana Bekuta? Teško. Turbofolk nije (samo) vrsta narodne glazbe, turbofolk je estetika, propaganda, kič i nacionalizam upakiran u pjesme koje lako možete prepoznati.
No o tome nešto kasnije.
Kako je nastao termin cajka?
Iako termin cajka Hrvati koriste gotovo svakodnevno, mnogi nemaju pojma što je uopće cajka. Pod pojmom cajke u hrvatskom javnom prostoru obuhvaćena je svaka vrsta glazbe koja ide od izvorne narodne glazbe s područja Srbije do najnovijih žanrova poput trapa. Cajka je, u hrvatskom govoru, žena koja pjeva narodnu glazbu i žena koja je sluša. Naziv je, dakako, većinom pogrdan.
Prva Cajka, Cajka s velikim C, bila je pjevačica Svetlana Miljuš koja je još šezdesetih otpjevala pjesmu Cajka iz Novog Sada te tako zaradila svoj nadimak. Cajka je u Srbiji nekada bio nadimak za Jelisavete i Stanislave, u govoru je ponekad bila naziv za vrckavu slobodoumnu ženu, a u žargonu je kasnije postao naziv za ženski spolni organ. Ženski ekvivalent Đoke.
No cajke i Cajke su iz srpskog jezika gotovo nestale. Danas su dio hrvatskog govora koji tim terminom označava pjevačice iz Srbije te Bosne i Hercegovine koje izvode glazbu koja nije rock i pop, njihove pjesme i njihove konzumentice.
Narodnjaci su se slušali i prije rata
Osamdesetih godina prošlog stoljeća glazbena scena bivše Jugoslavije bujala je novim glazbenim žanrovima. Osim novog vala, pastirskog rocka i new primitivizma, Jugoslaviju je počela osvajati i novokomponirana narodna glazba koja je u grad došla s Ibarske magistrale. Osamdesetih se ona kolokvijalno zvala ćirilica.
Osamdesete su iznjedrile i najveću zvijezdu Jugoslavije, Tita nakon Tita, Lepu Brenu.
Ako ste rođeni nakon rata, pitajte roditelje o podjelama u tadašnjem društvu. Vjerojatno će vam reći da su gradska djeca slušala novi val, oni koji nisu bili ni ovamo ni tamo voljeli su Bijelo dugme, a "seljaci" su slušali Lepu Brenu.
No to nije bio turbofolk u pravom smislu te riječi. Turbofolk je došao kasnije - u najužasnijim godinama raspada Jugoslavije, u najužasnijim okolnostima i na najužasnije moguće načine.
Sav taj turbofolk
Turbofolku je ime dao legendarni Rambo Amadeus, dok je Johnny Štulić jednom prilikom rekao da ga je izmislio.
"Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije glazba. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime", rekao je Rambo Amadeus jednom prilikom.
Turbofolk, u najužem smislu riječi, definira glazbu koja kombinira disko ritam i melodiju koja je preuzeta iz srpskih narodnih pjesama. Glavni nositelj melodije u turbofolk pjesmama je vokal, a melodije su većinom napisane u molskim ljestvicama. Izvođači ih izvode uz melodijske ukrase, a od instrumenata prevladavaju harmonika, flauta i limena puhačka glazbala.
Turbofolk je puno širi pojam od glazbe lakih nota
Turbofolk svoju popularnost i omraženost nije zaradio melodijom, ritmom i vokalom. Priča o turbofolku puno je šira i kompleksnija od laganih nota i suludih tekstova. Turbofolk je početkom devedesetih na televizije u Srbije došao na velika vrata zbog ljudi koji su ga financirali i slušali.
Vjerojatno glavni krivac za poplavu turbofolka je televizija Pink, koja je nacionalnu frekvenciju dobila tijekom rata. Za vrijeme rata i sankcija u Srbiji, televizija Pink nije imala informativni program. Ondje su bili samo glazba, spotovi, bunde i nakit.
Ružičasta televizija puna kiča, razgolićenih pjevačica i nove novokomponirane glazbe u Srbiji je postala najgledanija. Neki to objašnjavaju činjenicom da je stanovnicima Srbije puno lakše bilo gledati televiziju na kojoj je sve bilo u redu umjesto da gledaju rijetke vijesti koje su govorile istinu u onom što se događa u zemlji.
U vrijeme sankcija, kada je prosječan Srbin imao plaću od deset njemačkih maraka, trebalo je vidjeti malo čarolije, glamura i nove aristokracije.
Bila je to neka vrsta analgetika, bijeg od stvarnosti, očajnički odmak od siromaštva i sankcija. A onda su Srbiju preuzeli najveći fanovi narodnjaka i počeli ga financirati. Tada je sve otišlo u tri lijepe.
Kriminal i turbofolk
U vrijeme kada je prosječni Srbin imao deset maraka, Beogradom su počeli vladati "žestoki momci" s asfalta. Vidjeli ste ih u dokumentarcu Vidimo se u čitulji. Osim trenirki, debelih zlatnih lanaca i podšišanih frizura, statusni simbol kriminalca s beogradskog asfalta postala je - pevaljka.
Kao i u svakom hranidbenom lancu znala se jedna vrsta raspodjele - što veći kriminalac, to popularnija pevaljka. Najgori i najveći od svih, Željko Ražnatović Arkan, dobio je najveću zvijezdu iz estradnog svijeta - Svetlanu Veličković Cecu.
Par se vjenčao 1995. godine i zahvaljujući njihovom vjenčanju, koje je izravno prenosila, televizija Pink je došla na sam vrh gledanosti. Arkan je postao sponzor najveće turbofolk mašinerije u Srbiji, svoje supruge. Arkan je u suprugu i njezinu karijeru uložio stotine tisuća maraka, a njezina glazba postala je mejnstrim.
Spotovi Svetlane Ražnatović Cece, koja je i dalje pjevala slične pjesme, odjednom su počeli sličiti spotovima svjetskih zvijezda, Ceca je nosila istu odjeću kao najpoznatije svjetske pjevačice, a za snimanje ploča novac se mogao pronaći samo kod jedne vrste ljudi.
Ceca je postala najveća zvijezda Srbije, koja sa svog trona još uvijek nije sišla, a manje poznate pjevačice krenule su istim stopama. Više se nije moglo natrag.
Ražnatović je u međuvremenu ubijen, a njegova supruga je postala "srpska majka", ucviljena udovica koja mu je vjerna 20 godina nakon smrti i njegovo nasljeđe nikad nije otresla sa svojih leđa. Nastavila se družiti s ekipom iz Zemunskog klana. Ležala je u zatvoru i kućnom pritvoru.
Obožavaju je i Srbi i Hrvati.
Turbofolk je pokret, estetika i način života
Osim definicije koju smo naveli ranije u tekstu, važno je naglasiti da je turbofolk način života i veličanje određenog načina života. Turbofolk veliča sve ono što su njegovi sponzori htjeli da veliča. Turbofolk je kič, a kič je kada se govori o turbofolku samo prikriveni nacionalizam
Turbofolk devedesetih imao je svoju estetiku koja ga još uvijek nije napustila i koja je uvelike utjecala na život, pogotovo žena, u Srbiji i cijeloj bivšoj državi.
Gotovo da ne postoji turbofolk pjevačica koja u grudima i usnama nema ugrađene silikone, njihov modni izričaj je sličan, a slične su i njihove biografije.
Sve one pjevale su i slične tekstove - u tim tekstovima žena je redovito ponižavana u mazohističkim izrazima patološke privrženosti muškarcu. Žena u turbofolku je istovremeno poštena Srpkinja koja obožava svog muža kada je vuče po dnu i fatalna zavodnica koja pokazuje silikonske grudi.
Tekstovima pjesama iz žanra turbofolka ozbiljno se pozabavio Zlatan Delić u svojoj knjizi Turbo-folk zvijezda (konstruiranje ženskog subjekta u tekstovima/pjesmama Lepe Brene, Svetlane Cece Ražnatović, Severine Vučković i Jelene Karleuše).
Zanimljivo, autor je u istoj matrici prepoznao i hrvatsku pjevačicu Severinu Vučković.
Što bi danas bio turbofolk?
Ako smo, stoga, turbofolk definirali kao kič koji ponižava ženu i veliča kriminalce te posljedično "truje mlade ljude", u turbofolk se definitivno ne mogu svrstati izvođači poput pokojnih Tome Zdravkovića i Šabana Šaulića, spomenutih izvođača Duška Kuliša i Ane Bekute, kao ni pop-folk izvođača i izvođačica iz susjedne zemlje.
Danas je turbofolku, kulturnom fenomenu koji utječe na živote mladih (žena), vjerojatno najbliža najnovija novokomponirana glazba trep, koja spaja rap i narodnjački melos. U tekstovima koje mladim Hrvatima danas serviraju, recimo, Sarajlije Buba Corelli i Jala Brat promovira se i veliča isti način života kakav je bio popularan devedesetih u Srbiji.
U tekstovima Bube i Jale žena je redovito sponzoruša lakog morala koja konzumira narkotike, redovito se naziva kučkom, a muškarac je kriminalac koji se cijeli svoj radni vijek zabavlja u klubu, gdje je najpopularniji gost.
Ono što su nekad bile odsječene vene i suze na tapetama prosječne turbofolk dive danas su seks, pijanstva, drogiranja i kupovanje skupih modnih brendova koje si oni koji ne pripadaju novoj nekulturi ne mogu priuštiti. Mladi se obožavaju identificirati sa životom koji im ne pripada jer njihovi roditelji imaju tek nešto više plaće od onih koje su imali Srbi pod sankcijama.
Televizija Pink se preselila na Instagram, a estetika turbofolka na YouTube. Turbofolk nas nikad nije napustio, samo iz generacije u generaciju perfidno mijenja oblik.
Zašto ga obožavaju i Hrvati? Zaključite sami.