U SRIJEDU, 18. rujna 1968. godine, 16-godišnji Vlačo postao je prvi Jugoslaven kojem je presađeno srce. Bio je 48. pacijent te vrste u svijetu i 22. koji je preživio. Dobio je srce 36-godišnje žrtve ubojstva iz Houstona.
Vlačo je poživio još nekoliko godina, do 1974., a u suradnji s Yugopapirom donosimo priču o njegovom životu nakon što je postao svjetska vijest.
Lipanj 1970: Kad jedan 18-godišnji mladić snimi prvu ploču, čak i ako je izuzetan talent, to rijetko koga uzbuđuje. Ali ako taj mladić ima tuđe, presađeno srce, onda je to vijest koju prenose svjetske agencije. Jugoslaven Dušan Vlačo, kojem je 18. rujna 1968. godine u Metodističkoj bolnici u Houstonu (SAD) slavni profesor dr. Michael DeBakey presadio srce, osjeća se izvrsno i nedavno je snimio svoju prvu ploču, javili su strani dopisnici iz Beograda.
Da bismo saznali kako živi, što radi i kako se zaista osjeća jedini Jugoslaven u čijim grudima kuca tuđe srce, svratili smo u posjet obitelji Vlačo, mami Dušanki, učiteljici, sestri Ivani, 23-godišnjoj nastavnici, i sinu jedincu Dušanu.
Taksijem u školu
U naselju novopodignutih zgrada na Karaburmi, u zgradi broj dva u Ulici Miloša Matijevića, na prvom katu sitnim slovima piše: Dušan Vlačo.
"Sad će Duško. Samo što nije stigao. U školi je", saznajemo od njegove majke koja nas ljubazno nudi pićem, već navikla na novinarske posjete.
Mladić u čijim grudima već više od 600 dana kuca presađeno srce učenik je prve godine Srednje muzičke škole "Stanković". Uči klavir, gitaru i gimnazijske predmete istovremeno.
"Nemojte mu ništa braniti. On će sam najbolje osjetiti što može, a što ne može", rekao je čuveni kirurg DeBakey Duškovoj mami kad su kretali iz Houstona u Jugoslaviju.
Duško je čuo kad je profesor to rekao i zato ide u školu, vježba sa svojim ansamblom, svira na zabavama, pa je čak završio i tečaj za polaganje vozačkog ispita.
"Bolje bi bilo da mu je profesor zabranio da se zamara", tuži se mama, "Ne sluša me i ne čuva se nimalo."
Tišinu u novom naselju remeti zvuk motora. Pred zgradom se zaustavlja taksi. Duško pruža vozaču specijalan račun, uzima kopiju i kreće uz stepenice.
"Dobio je besplatne bonove za taksi od ustanove Porodica i domaćinstvo", objašnjava Dušanka Vlačo.
"Nos" za posao
Svakog jutra Dušan Vlačo popije dvije male pilule. To su lijekovi koje dobiva iz Houstona. Jedanput tjedno ide na liječničku kontrolu u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu doktoru Aničiću. Ako se ne obrati pažnja na njegove nešto punije obraze, što je posljedica uzimanja lijekova, to je jedino po čemu se razlikuje od svojih vršnjaka.
U svakom pogledu živi normalno, a kad ga majka ukori što ponekad dolazi kući oko ponoći, samo odmahne rukom.
Ansambl "Bitnici" - piše na plakatima u centru Beograda. Na zidovima prepunim reklama za razne zabave to je ime koje ne upada u oči i ni po čemu se ne vidi da u tom ansamblu svira jedini Jugoslaven s tuđim srcem. Ljudi iz beogradskog svijeta zabavne glazbe očigledno nemaju "nos" za posao. Ali to se ne može reći i za njihove kolege iz Zagreba.
"Snimili smo ploču za Jugoton", zadovoljno nam kaže Dušan Vlačo, kojem je to, vidi se, omiljena tema.
"Na jednoj strani je moja kompozicija Prvi koraci na Mjesecu, a na drugoj melodija mog prijatelja Jugoslava Šijačkog Magdalena. Prve korake na Mjesecu komponirao sam još u Houstonu. Sad spremamo nove stvari i drugu ploču."
Nije, međutim, netko iz produkcije Jugotona jedini kome se učinilo da će publika željeti čuti kako svira i komponira Dušan Vlačo. Iako nerado, Duško nam je priznao da će možda uskoro potpisati ugovor s jednim odmaralištem u Dubrovniku. Za dva sata sviranja dnevno Bitnici će dobiti stan, hranu i milijun starih dinara mjesečno.
Mama, naravno, kaže da je to naporno i da se Duško na moru treba odmarati, a ne raditi. Prije dvije godine, u vrijeme borbe za život, Duško je bio u centru pažnje. Svi su htjeli pomoći i učiniti nešto za njega. Tako je stigao u Teksas kod genijalnog DeBakeyja, kojeg su američki novinari prozvali "Mefisto u bijelom ogrtaču".
I DeBakey je još jednom dokazao da je majstor skalpela. Oporavljenog Duška ispratili su u Beograd, gdje ga je čekao novi, komforan stan, koji je njegova majka dobila od Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje.
Vrijeme je prolazilo, Duško se osjećao izvrsno i polako je počeo padati u zaborav.
Dušanka Vlačo je naknadno saznala da je stan dobila iz fonda namijenjenog penzionerima i da će, ako ga želi zadržati, morati u penziju. Ali onaj koji je to sredio, svakako u najboljoj namjeri, zaboravio je do ona nema potrebne godine. Da bi joj stan ipak ostao, netko se sjetio da je proglase invalidskim penzionerom, jer je ipak bolje da sjedi kod kuće i brine se o sinu nego da putuje u vojvođansko selo Elemir, gdje je prije Duškove bolesti bila učiteljica.
Ni to, nažalost, ne može se izvesti jer je Duškova mama potpuno zdrava žena i nema te komisije koja će je proglasiti za invalidskog penzionera.
Zasad je krug zatvoren. Tročlana obitelj Vlačo živi od skromnih prihoda Duškove sestre Ivane i pomoći Politike od 100.000 dinara mjesečno, a samo će stanarinu, ako se prihvati rješenje komisije za bodovanje, plaćati 55.000 starih dinara mjesečno.
"Nije lako", kaže Dušanka Vlačo i ne zna bi li otvorila srce ili prešutjela besparicu.
"Ipak, nemojte pisati ono o penziji i stanarini. Valjda će naći neko rješenje", zamolila nas je na rastanku.
(Plavi vjesnik, 1970.)