ZAMIŠLJAM da je sada 1983. godina i da je upravo stigla vijest kako se raspalo Prljavo kazalište. Zapravo, to se upravo tada gotovo i dogodilo jer ih je iznova (i zauvijek) bio napustio pjevač Davorin Bogović. Mnogima od nas tada je bilo gotovo nezamislivo da bi se moglo dalje nastaviti bez njega.
Utišavanje buntovnih momaka
Za Prljavce sam prvi put čuo kad su objavili debitantski album, s kojega je pjesma Subotom uveče postala hit tadašnjih rock emisija. Meni se s tog albuma puno više dopala završna Na posljednjoj tramvajskoj stanici. Kao dijete iz perifernog naselja znao sam dobro o čemu ta stvar govori. Na jednoj takvoj stanici tih je dana na smrt pretučen i jedan moj frend.
Samo poslušajte kako odlično funkcionira cijeli bend - razigrana ritam sekcija, minimalistički aranžirane gitare koje pršte energijom (Zok i Brk su bili pravi majstori).
Ali ta se mračna tematika i sirovi bijes nisu smjeli javno promovirati, pa su se urednici radijskih i TV emisija za mlade potrudili da do javnosti dođe samo već spomenuta Subotom uveče, puno veselija i zabavnija.
Srećom, upravo je ta pjesma neke od nas navela da poslušamo i ostale stvari na albumu.
Dolazak na vrh
Imali su zapravo Prljavci dobrih stvari i prije prvog albuma, posebno singl Televizori. Samo što je u to vrijeme za to znao jedan stvarno uzak krug njihovih poznavatelja. Treba li reći da ploča nije bila oslobođena poreza na promet, što je tada bila neslužbena oznaka za šund?
Svejedno, koliko god se cenzori trudili da ih nekako utišaju, ipak ih se pustilo da već 1979. nastupaju kao predgrupa Dugmetu na beogradskom stadionu JNA. Nažalost, to je ipak uglavnom prošlo izvan radara, teško da ćete o tom njihovom nastupu išta više naći na webu - čak ni na službenoj stranici benda, koja praktički služi samo za prodaju karata.
Ali s drugim albumom Crno-bijeli svijet oni su postali u tom trenutku najpopularniji rock bend u cijeloj Jugoslaviji. Nastupaju i u Beogradu u sklopu manifestacije Pozdrav iz Zagreba - i iskreno mislim da Dom omladine nije ni prije ni kasnije doživio takav kaos oduševljenja.
Dolazak na vrh imao je i svoju cijenu, zvuk je mekši, tekstovi bez provokacija, sve je nekako veselije i melodičnije, čak se tu našla i uspješna obrada hita Ive Robića Sedamnaest ti je godina tek. Ja se ne sjećam da sam u to vrijeme došao kod bilo koga s kolekcijom ploča a da nije među njima bilo ovog albuma. Beogradski Radio 212 je glasovima publike pjesmu Mi plešemo proglasio najvećim hitom te godine.
Dostizanje zrelosti
Onda iz benda odlazi Davorin Bogović i dosta nas zbog toga nije pažljivije poslušalo album Heroj ulice, na kojemu je Jajo bio glavni pjevač. A zapravo se radi o vjerojatno njihovom najboljem albumu, koji je zvukovno i producentski, pa i autorski, predstavljao ogromni korak naprijed.
Potom se Davorin ipak vratio u bend i snimljen je album Korak od sna, koji je zvukovno bio još bogatiji i definirao je domaći mainstream rock. Brkova gitara sada sve češće vuče na Marka Knopflera (što je svakako kompliment), sad je to jedan dobro napravljeni rock, ali koji više nikome nije smetao.
Čak i pjesma koja u svom naslovu ima bunt (Buntovnik bez razloga) zapravo pjeva o plesu. Ipak je to dobar funky pop, sa zanimljivom slide solažom.
Beskonačni nastavak priče
Odlazak nekog tako značajnog za bend kao što je bio Bogović mnogi sastavi jednostavno ne bi preživjeli. Neki, poput Beatlesa i Zeppelina, jednostavno su sve ploče snimili u istoj postavi. S druge strane, Stonesi i mnogi drugi dopustili su sebi da kroz njih prođu brojni glazbenici, da ostanu samo jedan ili dvojica iz izvorne postave.
Oba su izbora legitimna - pa tako i odluka Prljavaca da za pjevača uzmu Mladena Bodaleca i s njime nastave preko 30 godina. Mnogi kasniji klinci, koji su se navukli na njihove brojne hitove, nisu ni imali pojma da je tu svojedobno bio neki Bogović.
A da ne spominjemo tko je sve još prošao kroz bend. U Stonesima su ostali samo Jagger i Richards, u Prljavcima Jajo i Fileš. Nekada sam na takve stvari gledao s indignacijom, danas to promatram puno pomirljivije. Show must go on - a i od nečega se mora živjeti.
Prljavci nisu mijenjali samo postavu nego i stil, koji je odavno počeo opasno vući na narodnjake. I koliko god da su jedno vrijeme bili čak i kao neka ikona nacionalno svjesnog rocka, koketiranje s folkom nailazilo je i dalje na simpatije diljem bivše Jugoslavije.
Pa su se tako Prljavci trijumfalno opet pojavili u Beogradu i pokorili Kombank arenu u dva navrata. Nastup iz 2012. godine, nakon 26 godina pauze, bio je valjda medijski događaj godine u negdašnjoj jugoslavenskoj prijestolnici.
Trideset godina prekasno
To je smjer kojim je bend krenuo sasvim svjesno, pritom, možda i s pravom, ne obazirući se na režanje i grintanje nas rock puritanaca. Napokon, koja bi publika danas slušala Televizore, Sretno dijete i onu mračnu stvar o tramvajskoj stanici?
Promijenila su se vremena, promijenila se publika, promijenili se i Prljavci. Odabrali su komercijalu, a nama kritičnijima to je sve više sličilo onom stripu iz kojega su oni posudili svoje ime.
Izuzetak u tom nizu vrlo slušanih, profesionalno odrađenih i kvalitetom (da se ne lažemo) slabih albuma činio je još samo Radio Dubrava, koji je nakratko vratio duh starih Prljavaca. Čak su pjesmom Anarhist odali zvukovno-tekstualnu počast bendovima s kojima su nastajali i rasli.
Azra, Pankrti, Paraf i Clash odavno su prestali s radom.
Sad je došao i red na Kazalište. Prema mom skromnom mišljenju, možda i nekih 30 godina prekasno.