SVE JE POČELO pozivom na rođendanski tulum koji se odvijao u strogom centru grada. Frendica s faksa okuplja ekipicu koja bi se trebala dobro izopijati u stanu, a onda krenuti negdje dalje.
I sad, dopilio tamo i prva stvar koja me `impresionirala` bio je klavir u dnevnom boravku, a prva ideja vezana za njega `Kako bi bilo jebeno potegnit lajnu koke s njega!!`, ali naravno, prešutio sam ideju jer prisutna ekipa nije bila iz tog faha.
I tako, cuga se, špreha se - ono, čajanka samo bez čaja, a u pozadini dere nekakva rokija. Sve u svemu, klasika.
A onda vidim dečka od frendice, inače skroz kul-lik, kako špreha s curom koja je, blago rečeno, izgledala kao hodajuća seks-bomba. Tema: emotivni problemi. Njeni, ne njegovi. Uključujem se u priču.
Uglavnom, problem je u tome, kaže ona, što se sve sami razbijači lijepe na nju. Koji se, nastavlja, nakon nekog vremena pokažu ili idiotima ili tipovima nesposobnima za ono što ljudi zovu veza.
On pokušava locirati problem pa kaže da je to zbog njenog načina odijevanja i općeg dojma koji ostavlja, a taj je kao da s deset metara udaljenosti vrišti `seks!` i da se na to lijepe samo takvi tipovi.
U tom momentu sam se, kao, uključio i onako pijan upao u monolog. Ovaj je uglavnom kimao glavom kao da se slaže. A ja sam, vjerovali ili ne, držao mini-predavanje iz emancipacije.
A prva i osnovan stavka istog bijaše: vrijeme fizičke snage je prošlo, a mentalno su žene jače (pijan kao letva, op.a.) i prema tome je ona ta koja bira i koja ne bi trebala dozvoliti da je itko, a kamoli tipovi razbijača, zajebavaju u životu, a odijevanje je sasvim nebitno ako se dobro osjećaš u toj odjeći.
Njen protuargument bijaše da voli kad je muško muško, kao da iz Cosma crpi inspiraciju. Objašnjavam joj da zbog toga tip ne mora nužno biti širine trokrilnog ormara i izražavati se uglavnom pokretom, a ne plesati te da je cijela ta `tko je tu dominantan?` priča proizvod poprilično glupih magazina i da postaje sasvim nebitna kad počne veza iliti suživot dvoje ljudi.
Uglavnom, sve završava njenom fascinacijom mojim stavovima i iznenađenjem tipa `Nisam imala pojma da ima tipova koji tako razmišljaju!` a, eto, upozna ih dvojicu.
Pola sata kasnije netko pušta Mišu Kovača. Tu su meni, onako pijanom, navrle traume još iz kolica. Da, to su moja najranija sjećanja: netko me voza u kolicima, a iz daljine dopire Mišo.
Kopčam da znam sve tekstove. Iznenađujem sam sebe, a onda skužim nju i kroz glavu mi prođe misao koja bi mi, da nije bilo viskija, vjerojatno sjebala ostatak večeri.
Mislim, JA, Dalmatinčina, latentni Mišo Kovač-fan, čovjek, katolik i Hrvat iz najpatrijarhalnijeg kraja lijepe nam naše sam prije samo pola sata djevojci rođenoj i odrasloj u metropoli držao predavanje iz emancipacije.
PA KUD, JEBOTE, IDE OVA ZEMLJA iliti nešto je trulo u državi Hrvatskoj, bila je misao koja mi je prošla mozgom i natjerala me da se počnem osjećati baš nekako sjebano, ali onda sam skopčao polupraznu bocu viskija na stolu što je cijeloj situaciji ipak dalo neki smisao.
Razbistravanje cijele priče nastavilo se u nekom lokalu, jedinom koji je još radio u kojem su treštali narodnjaci. Ali ne ono Severina-narodnjaci mada je bilo i toga, nego hard-core narodnjaci tipa
A u međuvremenu, naći ću joj zamenu.
Druga će poludeti na mom ramenu.
Pozvati ću drugove, pevat ćemo do zore,
Da mi život ne prođe dok mi ne dođe!
Zatim
Šta je to u muškim venama
Da te tera drugim ženama?
Šta je to u muškoj ćudi
Šta me tera da poludim?
Pa malo Severine
Kakav je to krivi spoj,
Da si njen, a da si moj?
Ne, ne, ne, ne, ne
Ne, ne, ne zovi me,
Ne, ne, ne, ne, ne
Ne, ne, ne zovi me,
Ti razočarao si me!
A onda gledam okolo i kopčam par faca koje se svakodnevno pojavljuju po novinama i TV-u, par estradnih zvjezdica, par sportaša, a bilo je i političara. Onda skopčam: pa oni su, jebote, uzori budućim generacijama.
Onda se opet okrenem okolo i skopčam drugu stvar: nema ni jednog ozbiljnog novinara da, jebiga, doživi sve to i osvrne se malo na cijelu stvar. Ali, naravno, ne bi im se dobro odrazilo na rejting da ih netko vidi ovdje.
Onda kopčam još jednu stvar: curi sam uvalio sve same krive savjete jer ovo definitivno nije sredina za emancipaciju i baš kad sam pomislio krenuti do nje i reći joj da zaboravi sve što sam joj rekao, skopčam da već špreha s jednim od tipova dokazujući mi da je puno inteligentnija nego što sam mislio. Jer, jebiga, jedina bitna inteligencija je ona koju demonstriraš u sredini u kojoj se nalaziš.
Zatim upadam u WC, pišam i gledam pločice. Na njima su tragovi krvi. Baš se lijepo vidi kako je netko nekome zavidao glavu u zid, vjerojatno mu rasturio arkadu, a onda lijepo razvukao trag po pločicama.
Onda sam popizdio na domaće pisce jer ni jednog nije bilo u blizini da opiše taj moment. Taj u kojem pišaš i gledaš tragove krvi na zidu dok u pozadini uzori budućim generacijama pijani okidaju na Severinu.
Buđenje je bilo grozno. Probudio sam se, a jetra mi je sjedila za stolom, gledala me kao da me mrzi i pila kavu.
- Vraćaj se unutra! – rekao sam.
- Pederu, mrzim te! – rekla je ona.
- Ne seri nego ulazi unutra!!!
Onda je ona počela pjevati.
Ne, ne, ne, ne, ne!
Ne, ne, ne zovi me,
Ne, ne, ne, ne, ne!
Ne, ne, ne zovi me,
Ti razočarao si me!
Odustao sam od svađanja s jetrom i upalio televiziju. CNN. To mi je jedan od dražih hobija – mamuran gledati CNN i pričati s jetrom o stanju u svijetu. Ono, prebaciti se na globalne teme jer ti mamurluk uništi svaku dobru sliku o užoj okolici.
Naime, pijanom, a pogotovo mamurnom ti to analiziranje ide nekako samo od sebe. Sve ti samo od sebe postaje jasno kao dan. Trebaju ti samo ulazne CNN-informacije.
Druga dobra stvar s opijanjem je ta što dok se opijaš, upoznaješ hrpu zanimljivih ljudi koji ti pomažu u razjašnjavanju nekih stvari.
Tako sam nedavno, dok sam pio s cimerom, upoznao tipa koji se nedavno vratio iz arapskih zemalja i kaže čovjek da su Arapi oduševljeni trenutnom situacijom jer, pazi razmišljanja, ne moraju odlaziti u Ameriku nego Amerikanci dolaze njima tako da im je praktičnije voditi Sveti rat.
I gledam CNN, a tamo vijest o novom bombaškom napadu u Iraku. Poginulo i kurcu ljudi, uglavnom civila, ali iz Sveti rat – perspektive, nije bed, i par Amerikanaca je isto zginulo.
Nastavak je bio o izborima u Americi. Uglavnom, jedini Bushov pravi protukandidat je stanoviti Dean koji se ratu izričito protivi, a sranje je toliko da se i bivši prezident Carter, američka moralna vertikala, uključio u njegovu kampanju. Oni briju na mir.
Onda ide intervju s nekim republikancem koji, unatoč arapskoj briji `dođite da vas ubijemo`, misli da se Amerikanci ne bi smjeli sami nositi sa stanjem u Iraku nego da bi se trebali uključiti NATO i UN. Ukratko, u radikalnoj izvedbi, brije na Istok VS Zapad.
Pa pitam jetru.
- Šta ti misliš o ovome?
- Neće na dobro. – kaže jetra – Zvuči kao da će ovi izbori odlučiti o budućnosti svijeta. Razumiješ? Ako ne pobjedi taj Dean, bit će globalnog sranja.
- A odakle tebi tako oštroumna zapažanja? – pitam je.
Pogleda me s mržnjom i reče: `Imam iskustva!`
Tu sam onda i ja skužio da nam se ne piše dobro jer će o budućnosti svijeta odlučivati ljudi koji se legalno smiju opiti tek u dvadeset i prvoj godini i čije jetre nikad neće imati dovoljno iskustva za tako bitne stvari, a ni hrabrosti da im napuste tijelo i ta im iskustva saopće gledajući CNN subotom ujutro.