KAŽU kolege pisci (kao, i ja sam) da je najbolja stvar koju možeš napraviti kad nemaš inspiracije zapalit đoju i pustit neku mjuzu.
Sad, to s đojom je istina, ali muzika me samo dekoncentrira. Ipak, pribjegao sam čak i tome. Kraj ljeta me toliko sjebe kad je pisanje u pitanju da bih najradije mijenjao zanat i postao konobar.
Vratiš se iz Dalmacije ljeti u kojoj je inspiracije toliko da u nekim momentima i nervira a dočeka te sivi, dosadni Zagreb s milijun i jednom obavezom.
I ništa zanimljivo ti se ne događa, ni tebi ni ljudima oko tebe. Pa kako će im se i dogodit kad svi neki kurac rade i nemaju vremena za doživljaje vrijedne poštenog teksta?! Tu se sve događa na psihičkoj bazi, a to je tlaka.
I tako pustio mjuzu i čekam inspiraciju. I čekam, i čekam, i čekam... Ništa. Onda pogledam što u stvari slušam i trenutno mi se sve polinka tako da bi ova pušiona mogla biti toliko dobra da zadovolji i EU - standarde. Naime, sviraju Fun lovin` criminals i inspiriraju za popizdit. Ne glazbom nego imenom, ali ipak.
No, idemo redom. Najprije idemo do Fun lovin` criminalsa, a onda ćemo doć i do naslova.
Sjećate se vi Boška Buhe? Naravno da da. Taj čovjek mi je do demokratskih promjena bio idol. Pionirski odred mi se zvao po njemu i drugarica učiteljica nas je svake godine barem jednom vodila u kino gdje bi svi mi pioniri gledali film i okidali na Buhine bombaške podvige.
Tip je mogao bombom pogodit mrava na sto metara udaljenosti. I sad, normalno da ćeš puknut na sve to i prvu stvar koju ćeš napraviti kad dođeš doma je uletjet u šumu i počet se igrat na partizane i Njemce i bacati stinčine kao bombe.
Kasnije sam čuo da su ekipi iz jednog sela za bombe služili mačići. Ekipa bi uzela mačića, ovaj bi se kandžama okačio o majici i ljuljao se kao Buhina bomba. Kad bi došlo do akcije, tip bi otkačio mačića i bacio ga prema domaćim izdajnicima.
Kad se bolje sjetim, u to doba smo od svake pizdarije radili oružje i cijelo vrijeme se igrali partizana i Njemaca. Ja sam imao šmajser napravljen od komada daske i držala od mašklina, plus plastični M16 sa stalkom, i desetak pištolja od kojih je jedna izgledao kao pravi. Njega mi je donio stric s broda i time me promovirao u najveću čunku među klincima.
Stariji, kako doma tako i u školi, nisu oko toga radili nikakvu frku. Svi su doma imali barem lovačku pušku, a drugaricama je bilo baš kul što se mi, eto, igramo na partizane.
A onda su došle demokratske promjene. Tad sam već imao desetak godina i baš trebao prerasti cijelo to sranje s partizanima i Njemcima kad je roknuo rat i oružje je opet postalo IN. Samo više nitko nije želio bit Buško Buha nego onaj tip s reklame za Vukovarsku brigadu.
Tip je bio nabildan za popizdit, lica u maskirnim bojama, s beretkom na čelu, a imao je neku jebenu pušku s nogarom i drškom, a nije bio M16. Ili onaj tip s HOS-ovog plakata ili onaj na motoru iz spota Đuke Čajića.
Onda smo se svi s partizanskih trorogih kapa prebacili na crne marame oko glave. Moglo ih se jeftino nabavit na pazaru, zajedno s malim uniformama i beretkama, a i ponuda oružja na štandovima se povećala tako da više nisi mogao kupit samo M16 i talijansku parabelu s okruglim šaržerom nego i kalašnjikov, pa pištolj na plastične metke, pa uzi na vodu, škorpione i ine pizdarije. O pištoljima da i ne pričam.
Ja sam opet ispao najveća faca jer crnu maramu nisam kupio na pazaru nego mi je rođak koji je bio u HOS-u dao svoju. S ratišta.
A uz sve to su se pojavile čokoladice i album sa slikama "Cro army", a samo najveće face imale su prve dvije slike koje su spojene davale znak ZNG-a. Ostatak albuma bio je za nas klince prava mrakača. Svi ti likovi su bili nacrtani tako da liče na Ramba i svi su bili u nekoj akciji naoružani do zuba, što bi se reklo, najsofisticiranijom opremom.
Vjerojatno najvrhunskiji doživljaj iz djetinjstva o kojem ekipa u EU može samo sanjati bio je kad mi je isti taj rođak s kombijem punim oružja svratio u selu. Vozio je to prema prvoj liniji i došao se samo javit. Onda je izvadio neki bacač raketa, stavio mi ga na rame i dao mi da naciljam tovara koji je bio udaljen nekih dvjesto metara. Kroz nišan se vidio kao na dlanu.
Na početku ovog ljeta, tog rođaka sam išao posjetit u bolnicu. Na psihijatrijski odjel. Tip je bio nestao dvadeset dana, a dvadeset i prvog se vratio doma petnaestak kila lakši. Obilazio je sve linije na kojima je ratovao. Osamdesetpostotni je invalid. Granata mu je sjebala nogu u Derventi iako nismo ratovali u Bosni.
Desetak dana kasnije vidio sam se s jednim od tih tipova s kojima sam se kao klinac igrao na Njemce i partizane, a kasnije na gardiste i četnike. Tip je Fun lovin` criminal.
Najprije smo zapalili, a onda smo otišli do njega jer mi je morao nešto pokazati. Ka ti netko tvojih godina želi nešto pokazati, očekuješ novi DVD-player, u boljem slučaju auto ili motor, ovaj tip je izvadio Eru. Automat od trideset metaka. Može pucati rafalno, može pojedinačno. Koriste ga uglavnom specijalci. Kad sam ga pitao koji će mu kurac, odgovorio je sa "Svi imaju kalašnjikove, pa mi nije šema imat kalaša."
Onda smo uzeli Eru i metke, sjeli u auto, spičili do na vrh brda, zapalili još jednog i počeli štemati. Ispočetka me bila malo frka, nisam pucao od desete godine kad su me učili pucati iz lovačke sačmarice, a onda sam se uživio. Kao da je neki kurac za koji nisam ni znao da postoji u meni iskočio vani i preuzeo kontrolu. Najprije ptice, a kad su sve pobjegle, počeli smo štemat neko mlado stablo dok ga nismo sasjekli popola. Skopčao sam što je želio reći Aljoša Antunac kad je napisao "Kako dobar osjećaj, imat kalašnjikov u ruci." i Barba Džoni kad je rekao da se on nije navlačio na hors nego se skidao s rata. Uglavnom, dragi čitatelji, zajeban osjećaj.
Kasnije smo zapalili još jednog, a ja sam se osjećao kao zadnje govno. Znate onaj glup filing kad prevarite curu koju volite jer vam se, eto, baš ukazala idealna prilika. I seks bude genijalan, ali se poslije osjećate totalno sjebano i to više od toga što ste toliko uživali u tom varanju nego od same činjenice da ste je prevarili.
Cijeli događaj završio je rečenicom od tipa: "Brale, koji je meni crnjak šta san kad je počeja rat ima samo deset godina."
Onda smo se pozdravili, a ja sam nastavio mozgati o tom zajebanom osjećaju i cijelo vrijeme se pitao da li taj neki kurac koji je u momentu dok sam pucao preuzeo kontrolu rođen zajedno sa mnom ili me odgoj na brdovitom Balkanu zajebo u još jednoj stvari. Odgovor je, kako to s njima i ide, došao kad sam mu se najmanje nadao. Tu dolazimo do odgoja dječaka u EU.
Imam frenda koji ima sestru u Njemačkoj. Žena ima love pa živi u predgrađu s mužem i imaju malog klinca. Ono, idila. Klinac ima četiri godine i nikad u životu nije imao igračku-oružje. Općenito, rulja u Švabiji pazi na te stvari pa u odgoju uopće nema koncepta ubojstva, a oružje-igračke tretiraju se kao kod nas marihuana u dječjoj blizini.
Onda je klinac došao u Hrvatsku na more, skompao se s nekim lokalnim klincima i otkrio oružje. Prvi dan kad se vratio u Njemačku, u vrtiću je od kockica složio gan i počeo pucati po drugim klincima. Nakon pola sata, svi klinci su imali ganove i pucali jedni po drugima.
Završetak nagradne igre "tražim poantu"
Na adresu je stiglo dvadesetak poanti, a objavit ćemo samo onu koja je pobijedila, a ta je "Kad se Bosanac i Hercegovac slože, i trava se sredit može." Poanta je stigla s adrese denis_lalic@index.hr
OBRAZLOŽENJE: Ova kolumna se zove Pušiona i ima veze s travom, a ne s politikom. Svi osim gospodina Lalića kao da su zaboravili na tu činjenicu pa su slali uglavnom politički obojane poante zaboravljajući pritom da je najvažniji moment iz predhodne pušione onaj u kojem trava ulazi u stan.
Ukoliko netko ima pritužbi na ovaj rezultat, može se obratiti jednočlanom Žalbenom vijeću u sastavu Denis Lalić