PONEDJELJAK je počeo kao i svaki drugi – sa Stojedinicom tik do kreveta.
Zakaj ja ne volim ponedeeelek!
Zakaj ja ne volim poneedeeelek!
Zakaj jaaa neeeee volim poneeedeeelek!
Onda dzirnem na sat, vidim da je devet i krenem se buditi i psovat sve redom – državu, firmu, faks, obaveze, jednom rječju – sve.
Znam, sad ćete vi reći "diže se u devet kad sav pošten svit radi i još se žali" Zaboli me za pošten svit kad mi se spava. A još ponediljak.
Onda si, naravno, skuvam kavu i otvorim planer. Da, imam ga. A tamo natuknica do natuknice – tekst jedan, tekst drugi, tekst treći, seminar, predavanje, kurac-palac. Onda opet psovanje.
Pa krenem redom. Prva natuknica – kupit kruv, duvan, novine i nešto za jest. Da, neki i to imaju u planeru (jebiga, nije nam svima memorija u istom stanju.)
I uredno uletim u Konzum, natrpam sve što trebam natrpati u košaricu, čekam pola sata iza svih onih penzića, pizdim jer kasnim na drugu natuknicu iz planera i, napokon, evo me kod tete na blagajni.
Ona prošeta sve artikle s onim laserskim ganom, pljune cifru, ja joj dam karticu, provuče je i odem van.
A vani – sunčano za popizdit. Dan kao stvoren za ubit ga sekundu po sekundu.
Onda, natuknica dva – razmišljanje o svemu i svačemu s ciljem prodaje istog što većem broju čitalaca a za lovu da bi, je li, i za mjesec dana mogao ovako nonšalantno upast u Konzum i izvadit karticu.
Pa me ta autoreferencijalnost uz zdušnu pomoć dimnih sredstava za rad dovela do zanimljivog zaključka, a taj je "Jebo ti ovakav život na bodove! Dok je vani sunčano."
Šta mislim pod tim? Pošto keš sve više izlazi iz mode – ja, recimo, cijeli mjesec potrošim petstotinjak kuna keša (dileri još ne primaju kartice) – život ti se svede na jebenu karticu i skupljanje bodova.
Svaki jebeni dan odrađuješ natuknicu po natuknicu iz planera da bi na kraju mjeseca, ili kad napokon diplomiraš, na računu imao dovoljno bodova za preživit sljedeći mjesec u kojem ćeš opet skupljat jebene bodove. Ko video-igra, jebote!
I, naravno, ako ne popuniš bonus, moš se pozdravit sa sljedećim levelom – vlasnik će te šupirat iz stana i nećeš imat što jest.
I tako sam konteplirao na balkonu o cijeloj toj apsurdnoj priči iz koje ne moš izić i da se jebeš i gledao malo u natuknice, malo u sunčan dan, a onda donio definitivnu odluku – jebeš bodove i natuknice, lip je dan i nazvao frenda u nadi da je došao do sličnih zaključaka.
- Oš na kavu? – krenem odma u glavu.
- Zašto? – eto šta se desi Splićanima nakon par godina Zagreba. Pitaju te zašto na kavu.
- Kako zašto, jebali te bodovi, pa lip je dan.
- Koji bodovi, jes ti napušen!
- Ma duga priča, nego oš ili neš?
Razmišlja. Valjda gleda u planer.
- E, mogli bi, slobodan san veći dio dana.
I uredno zalipim do njega, ponesem tonu dima i kontam, genijalno! Sad ćemo se naduvat, a onda na Jarun cjelodnevno ispijanje kava i hlađenje jaja. Čak sam i keša uzeo.
A ovaj, da danas neće duvat jer ima nekih važnih obaveza. Kao, zbog njih je i uzeo dej of. Sve nešto poludiskretno.
- Kakvih obaveza, jebote?
- Paa... čekan curu, idemo do Rajfajzena dogovorit stambenu štednju.
- Šta? Sad ćete zajedno skupljat bodove? – nastavljam.
- Kakve bodove, jebali te bodovi više?
Onda mu objasnim o čemu se radi. Ovaj totalno popizdio.
- Odi u pičku materinu, Dena, je li me svaki put moraš izbedirat sa spikom?
- Pa samo kažem, jebote, da se i tako može gledat na stvar.
- Znan, ali ono...
- I, jebote, uzeja si dej of zbog toga. Ka da se ženiš, u pičku materinu.
- Pa ono, bitna je stvar, jebiga.
- OK, amo na kavu. – prekidam spiku. Vidim da ne vodi nigdje.
Kava i nije bila nešto. Mislim, sve je bilo više nego dobro – sunce piči, di god pogledan guzice i sise, Jarun simulira more, naduvan sam, ali ovaj cijelo vrijeme nenaduvan i nervozan.
Svako malo gleda mobitel, pa sat, pa zove on nju di je više. Kažem vam, ka da će za sat vrimena uć u crkvu i reć sudbonosno DA, a ne u banku da potpiše ugovor o skupljanju bodova.
- Stari. – ulećem.
- Reci.
- Nije bed, ić ću ja s tobom, bit ću ti moralna potpora. Znaš, ko kum.
- Ajde u kurac!
- Ma bez zajebancije, ako ti nije bed, iša bi s vama samo da vidim o čemu se radi. Mislim, i ja planiram nešto slično pa čisto da vidim koja je spika. Neću ništa govorit, samo ću slušat.
- Ozbiljno ili me jebeš?
- Ozbiljno.
Nakon dva sata smo u banci. Ovi dvoje nervozni kao da su pred oltarom, meni malo smiješno, ali ponašam se dostojanstveno kako i treba u Rajfajzenu. Mislim, ne kreće ti frend svaki dan u zajedničko skupljanje bodova.
Službenica nas onda sve primi u improvizirani ured i prije nego će početi s ceremonijom, naravno, primjeti moju malenkost.
- A vi?
- Ja sam kum.
Nije ništa rekla. Samo se nacerila.
Ovi dvoje su onda sjeli ispred nje, ja sam kibicirao cijelu stvar, a teta je počela mrtva ozbiljna.
Zahvaljući državnim poticajnim sredstvima u iznosu 25% godišnjeg štednog uloga i godišnjoj kamati na štedne uloge u iznosu 3% već i s malim štednim ulozima ostvarujete visoku dobit!
Oni su kimnuli glavama.
Nakon isteka razdoblja štednje ostvarujete pravo na povoljan stambeni kredit uz fiksnu kamatu od 6% godišnje, povoljne rokove isplate i niske otplatne anuitete!
Opet su kimnuli.
Kunski štedni ulozi zaštićeni su valutnom klauzulom! Naša stambena štednja siguran je oblik štednje. Osim Državne agencije i mi svojim imenom jamčimo sigurnost svih štednih uloga!
Opet su kimnuli.
Vi ste se odlučili za sporu štednju i ugovorni iznos od 11.000 bodova uz mjesečni ulog od 55 bodova (Bodovi su Euri. To, nadam se znate.) što znači da je najmanje razdoblje štednje 5 godina uz godišnju kamatu od 3%. Kamata na stambeni iznosit će vam 6% godišnje, a ušteđena sredstva potrebna za kredit moraju iznositi 40% ugovornog iznosa.
Otplata kredita trajat će do 16 godina i 5 mjeseci.
Onda je on rekao "Da." Onda je ona rekla "Da." Onda su potpisali hrpu dokumenata, nakon čega je teta nastavila.
Čestitam, otvorili ste stambenu štednju.
Ja sam dodao: "Sad moš poljubit mladu!"