"Više ne znam razliku između strip klubova i pop koncerata"

Video s nastupa Addison Rae koji se ovih dana dijeli po društvenim mrežama opet je otvorio staru raspravu: gdje je granica na pop koncertima? Jedan korisnik X-a napisao je: "Više ne mogu razlikovati striptiz-klub od pop koncerta", a ispod objave krenuli su očekivani komentari. Dio ljudi tvrdi da je sve to normalno i da se "ne razlikuje puno od go-go plesačica iz šezdesetih", dok drugi poručuju da je pop odavno prešao mjeru.

U svakom slučaju, snimka se uklapa u trend koji se već neko vrijeme gura prema mainstreamu. Provokativan styling, koreografije na rubu i kadrovi koji su očito skrojeni za društvene mreže danas su dio standardnog paketa velikih pop nastupa - od K-popa do američkog popa, od stadionskih showova do klupskih setova koji preko noći postanu viralni.

Kako je to postalo gotovo standard?

Seksualizacija u pop-glazbi nije nikakva novost. Pop je oduvijek bio spoj glazbe i spektakla, a spektakl se često gradio na tijelu, stavu i provokaciji. Razlika je u tome što je danas sve brže, uglađenije i svjesno dizajnirano za viralni trenutak.

Koncert više nije samo koncert, nego tvornica isječaka za društvene mreže. Jedan pokret, jedna odjevna kombinacija ili namigivanje kameri dovoljni su za stvaranje klipa koji će postati viralan na TikToku, Reelsima ili na X-u brže nego što pjesma stigne do radijskih postaja.

Brojne pop zvijezde vode se tom estetikom

Zato nije slučajno da se slične rasprave vode oko svih velikih pop turneja. Sabrina Carpenter je tijekom prošlogodišnje turneje svoju estetiku izgradila na fantaziji zločesto-slatke pin-up djevojke: ultrakratki kostimi, koreografija koja se poigrava sa sugestijom i humorom te kombinacija nevinog osmijeha i drskih stihova zbog koje publika istovremeno vrišti i stvara memeove.

BLACKPINK sve to radi drugačije - kod njih je to više glamur nego provokacija. Koreografija je besprijekorna, styling skup, a senzualnost odmjerena. Sve izgleda kao da je pod punom kontrolom, ali i dalje se poigravaju seksualnošću.

Tate McRae, primjerice, igra na drugu kartu - koristeći tijelo kao instrument i sredstvo pripovijedanja, često u estetici koja podsjeća na trening, znoj i svjetla reflektora.

Fantazija moći i algoritam

A kome su uopće namijenjeni njihovi nastupi? Budući da publiku ovih izvođačica i dalje većinom čine žene, odgovor je složeniji nego što se čini. Seksualnost u današnjem popu često nije prodaja seksa u doslovnom smislu, već prodaja poželjnosti kao ideje.

Nije nužno osjećati seksualnu privlačnost prema izvođačici da bi vas fascinirao njezin izgled, pokret ili način na koji vlada prostorom. U tom smislu, seksi imidž funkcionira kao fantazija moći: samopouzdanje, kontrola, status i osjećaj da ste vi glavni u kadru. Logika je "želim biti ona", a ne "želim nju".

Drugi je razlog puno prozaičniji: algoritam. Seksualizirani sadržaj jednostavno je privlačan, potiče klikove i dijeljenje. Ne mora čak biti ni eksplicitan - dovoljno je da je "na rubu". Na društvenim mrežama taj je rub postao valuta: sadržaj je dovoljno provokativan da se dijeli, a opet dovoljno "umjetnički" da ga se može braniti. Jednom kad se osvoji pažnja publike, glazba dobiva priliku. U eri u kojoj se pjesme natječu s milijunima drugih sadržaja, vizualni dojam često je najkraći put do slušatelja.