BACITE li pogled na prvih pet najpopularnijih igara za konzole, vrlo ćete brzo uočiti uzorak koji se ponavlja. Naravno, govorimo o open world igrama iz trećeg lica s elementima RPG-a. Točnije, gotovo sve igre djeluju kao kombinacija GTA, Witchera ili bilo kojeg nastavka Assassin's Creeda.
Imate glavnu misiju, ogromne mape prenatrpane više ili manje zanimljivim sadržajem i podmisije čija je jedina funkcija prikupljanje iskustva kako biste unaprijedili junaka ili junakinju, gomilu pizdarija koje morate skupljati kako biste pojačali oružje/oklop i/ili napravili lijek/bombe/municiju, a tu je i stvaranje osjećaja da igrač ima slobodu izbora i odlučivanja iako je sve više-manje skriptirano.
Assassin's Creed: Ghost of Tsushima
Ghost of Tsushima savršeno se uklapa u taj format, a ako ćemo baš iskreno, nova PS4 ekskluziva bez ikakvih bi se problema mogla zvati Assassin's Creed: Ghost of Tsushima jer dovoljno je samo par sati igre da shvatite kako se autori nisu čak ni previše trudili da prikriju nevjerojatan broj paralela koje možete povući između dviju igara pa osim mehanike igre, hrpetine sporednih misija, sustava napredovanja i sadržajem načičkane mape, imamo i priču koja prati polaganu transformaciju glavnog junaka iz samuraja u tihog ubojicu.
Ovdje je dobro napisati nešto i o samom zapletu.
Radnja je smještena na otok Tsushima u doba mongolske invazije (13. stoljeće), a vi ste Jin Sakai, jedan od posljednjih samuraja čija je misija spriječiti prodor osvajača duboko u japanski teritorij. Otok je uništen prvim valom invazije, Mongoli i lokalne bande orgijaju i iživljavaju se nad stanovništvom, a samuraji su u napadu gotovo izbrisani s lica zemlje jer nisu bili spremni na oružja i vojne taktike osvajača. To Jina i prisiljava da prihvati novi, nekonvencionalni način borbe koji se kosi sa strogim samurajskim kodeksom jer uključuje napade iz sjene, korištenje njihova oružja i taktika protiv njih samih i izazivanje straha kod neprijatelja.
Sve u svemu, ako baš niste zagriženi mrzitelj svega povezanog s popularnom Ubisoftovom franšizom, sve ovo što sam napisao neće vas i ne bi vas trebalo pretjerano smetati jer Ghost je ispod svega toga odlična igra. Jedino u čemu nikako ne uspijeva je stvoriti vlastiti imidž na način na koji su to učinili autori sličnih igara kao što su Horizon Zero Dawn, Spider-Man, Death Stranding ili God of War. Istina, sve te igre inspiraciju su crpile s istog izvora, ali u konačnici su uspjele stvoriti nešto donekle jedinstveno.
Predivan svijet i fenomenalna mehanika borbe
No, prebacimo se nakratko na one dobre strane jer njih je daleko više.
Za početak, igra izgleda odlično. Ne radi se o grafičkoj revoluciji, ali postoje momenti u kojima će vas predivni i šareni krajolici ostaviti bez daha. S druge strane, budući da se radi o jednoj od igara koje obilježavaju kraj jedne ere, očekivali smo ipak malo više takvih trenutaka. Pogotovo ako u obzir uzmemo da su već spomenute Horizon Zero Dawn ili God of War izašle (puno) prije, a izgledaju bolje i "ispeglanije". Da ne bi bilo zabune, ništa od ovog ne izgleda loše, ali nemate onaj osjećaj da je PS4 bio preslaba platforma za ono što su tvorci igre željeli postići.
Što se samog načina igre tiče, Ghost je preuzeo ono najbolje što Assassin's Creed naslovi nude i pokušao nekako zauzdati prevelik broj sporednih misija s kojima je Ubisoft jednostavno pretjerao. Iako ćete i ovdje pronaći dovoljan broj misija koje ne spadaju u "must play" kategoriju, Sucker Punch je naučio nešto od fenomenalno balansiranog Spider-Mana pa je sporedne zadatke vješto povezao s glavnim ciljem. Drugim riječima, nema previše onih dozlaboga napornih i s glavnom misijom nepovezanih budalaština kao što je "pronađi kokoš za starca s planine" već imate osjećaj da radite na većem cilju iako se u stvarnosti radi o klasičnom skupljanju iskustva.
Same misije dovoljno su različite iako se u većini slučajeva svode na "idi i poubijaj", ali obratili su dovoljno pozornosti na nijanse pa u konačnici nemate osjećaj da neprestano radite jedno te isto iako, je li, radite upravo to.
Međutim, svježina ove velike "kampanje pokolja" ne leži toliko u samom dizajnu misija već prvenstveno u najjačem aspektu ove igre, a to je borba. Okršaji s neprijateljima priča su za sebe i vjerojatno će vas osvojiti čim prvi puta izvučete mač.
Iako ne mijenjate velik broj različitog oružja i od početka do kraja igre rotirate između katane, tantoa (kraći samurajski mač), luka i strijele (u dvije varijante) i eksplozivnih naprava svih vrsta, Ghost of Tsushima uspijeva svaku borbu učiniti svježom, dinamičnom i zabavnom. Čak i kad govorimo o random sukobima na koje svako malo nailazite.
Neprijatelje možete pozvati na dvoboj, uletjeti u frontalni napad ili skačući s konja, poskidati ih tiho i sa sigurne udaljenost ili ih pak namamiti u zasjede. Sve smo ovo, dakako, vidjeli u bilo kojem Assassin's Creedu, ali ovdje to funkcionira malo fluidnije i nema predugog kasapljenja koje s vremenom počinje izazivati zamor jer nitko nakon polovice igre ne želi gubiti vrijeme na preduge borbe s grupicama nebitnih likova. Ako ste dovoljno vješti, čak i velike i dobro oklopljene neprijatelje možete riješiti u samo nekoliko udaraca i to je dobrodošla promjena. Naravno, postoje i boss fightovi koji su nešto zahtjevniji, ali ni ovdje ne govorimo o maltretiranju u rangu okršaja s Valkirama u God of War.
Kako igra odmiče, a vi polagano popunjavate arsenal oružja i otvarate sve veći broj vještina (uključujući i tzv. "stavove" koje brzo možete mijenjati i tako stil borbe prilagođavati vrsti jedinica s kojima ste suočeni), borbe zapravo postaju zanimljivije i ne dolazi do zatrpavanja velikim brojem kompliciranih poteza koji vas tjeraju na iritantne Mortal Kombat kombinacije tipaka. Sve nove poteze prilično je lako uklopiti u igru, a to kod igrača stvara osjećaj da je nešto postigao.
Očekujemo (pre)više
Ostatak igre kombinacija je svega što smo već vidjeli u nekim drugim naslovima, ali Sucker Punch je to odradio s dozom šarma i ponekad na izuzetno originalan način. Primjerice, kretanje po mapi nije olakšano korištenjem kompasa niti pratite plavu liniju kao što je to slučaj u GTA klonovima već pratite smjer vjetra. Nije to neki ogroman novitet, ali natjerat će vas da cijenite te male pokušaje autora da naprave nešto novo.
Ono što također vrijedi pohvaliti je razina respekta prema japanskoj kulturi i povijesti. Naravno, oni koji o tome više znaju možda će pronaći neke propuste ili čak mnogo njih, ali laiku poput mene ne djeluje iritantno "pozapadnjačeno". Naravno, igru možete igrati na engleskom, ali posebnu čar daje igranje na izvornom jeziku što dodatno možete ojačati i izborom filtera u stilu filmova Akire Kurosawe iz kojih su autori, između ostalog, crpili inspiraciju (posebno Sedam samuraja i Sanjuro). Nije puno, ali uz vizualni stil (odjeća, arhitektura, crteži i slično) i zvučnu kulisu (Shigeru Umebayashi i Ilan Eshkeri), djeluje kao da je u ovaj aspekt igre uložen znatan trud.
Koliko sam u pravu, pokazat će kritike onih koji o tome znaju puno više.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, Ghost of Tsushima je više nego dobra igra. Teško je povjerovati da ćemo je za pet ili deset godina pamtiti kao jedan od onih naslova koji su obilježili kraj trenutne PlayStation generacije, ali o tome ću nešto kasnije. U isto vrijeme, igra je podsjetnik na to da će razvojni timovi koji rade na naslovima za novu generaciju konzola morati učiniti veliki zaokret po pitanju osvježenja sada već pošteno istrošenog i sve zahtjevnijeg formata open-world igara.
Iako su, realno gledajući, igre istog kova, Red Dead Redemption 2 dao nam je gotovo megalomansku količinu detalja porazbacanih po podjednako megalomanskoj mapi i dizajn koji je postavio novu razinu za sve open-world igre koje su uslijedile. Horizon Zero Dawn donio je odlično napisanu priču, fenomenalnu mehaniku borbe, nezaboravnu junakinju i maštovit, predivno dizajniran i prije svega originalan svijet koji vas je oduševljavao na svakom koraku jer ni u jednom se pogledu nije naslanjao na ono što smo već vidjeli. God of War uzeo je omiljenu, ali do kraja istraženu franšizu i uspješno joj udahnuo potpuno nov život, a dvodimenzionalni junak koji je do tada samo mlatarao hladnim oružjem u shizofrenoj i brutalnoj koljačini bez repa i glave, pretvoren je u nešto vrijedno ponovnog upoznavanja.
Ono što želim reći jest da je letvica odavno podignuta i da open-world formula u svakoj novoj iteraciji od autora iziskuje gotovo nadljudski napor kako bi njihova igra zaslužila svoje mjesto u panteonu naslova koji su obilježili eru. Ghost of Tsushima jednostavno ne djeluje kao takva igra. Ima potencijal i bez ikakve sumnje je neopisivo zabavna igra koja zaslužuje da je odigrate, ali na kraju dana pamtit ćemo ga kao kvalitetan, ali i dalje klon Assassin's Creeda i ostalih sličnih igara.
I možda očekujemo previše... Ne, ispravit ću se. Nema apsolutno nikakve sumnje da očekujemo previše i to definitivno nije fer prema ljudima koji su očito naporno radili kako bi nam omogućili ovu avanturu, ali razina kvalitete današnjih igara je van pameti i igrači su postali neopisivo razmažena skupina pljuvača koji u toksičnim online ispadima pokapaju sve što nije "najbolje ikad" i čine to prema individualnim procjenama toga kakve bi igre "trebale biti", a razmazili su nas neopisivo talentirani tvorci remek-djela koja svake godine izlaze.
Ovo pišem kako bih naglasio da bi Ghost of Tsushima, unatoč posve subjektivnim zamjerkama, mnogima mogla biti izuzetna igra, ali i da još jednom istaknem da živimo u "eri izvrsnosti" koja je stvorila nemilosrdno ozračje u kojem ponekad olako zaboravljamo da i oni koje masovno ne percipiramo kao "najbolje", itekako zaslužuju našu pažnju.