KRIZA rastućih troškova zabrinjava većinu odraslih, ali što je s djecom koja se moraju nositi s problemima koji uključuju manje novca, zabrinute roditelje, testove i ispite i sve pritiske društvenih medija i modernog života?
Nema sumnje da su i djeca pod pritiskom. Prema službenim podacima, gotovo 300.000 mladih Britanaca ima anksiozni poremećaj. Smatra se da se to odnosi na do 19 posto djece i adolescenata i do 5 posto djece mlađe od 12 godina.
"Znamo da je anksioznost najčešće psihološko stanje među djecom i mladima. Međutim, znakovi tjeskobe nisu uvijek očiti roditeljima", kaže Dave Smithson iz udruge Anxiety UK.
Tjedan dječjeg mentalnog zdravlja, koji traje od 6. do 12. veljače, prilika je da se to istakne. Evo koji su znakovi anksioznosti kod djece i mladih.
Teškoće sa spavanjem, noćne more i mokrenje u krevet znakovi su potencijalne tjeskobe.
Ako vam se čini da je vaše dijete nervoznije nego inače, to može biti uzrokovano anksioznošću.
Ako se dijete žali na trbušne probleme ili osjećaj nesvjestice, možda u pozadini postoji problem. Naime, to su neki od znakova tjeskobe.
Ako dijete odjednom plače i ne želi vas pustiti, morate znati da je tjeskoba pri odvajanju od roditelja najčešći oblik tjeskobe kod djece mlađe od 12 godina.
YoungMinds navodi da problemi s hranom mogu uključivati gubitak apetita ili jedenje kada dijete nije gladno. Ako primijetite promjene u prehrambenim navikama svog djeteta, to može biti jedan od znakova da je djetetu potrebna pomoć.
Tinejdžeri su poznati po tome da gube živce, ali to ne mora biti samo rezultat podivljalih hormona. Tinejdžerski ispadi bijesa ponekad su rezultat tjeskobnih misli i osjećaja.
Ako primijetite da se vaše dijete teško usredotočuje na određeni zadatak, to može značiti da je pod stresom.
Ako primijetite da vaše dijete postaje povučeno ili ako mu nedostaje samopouzdanja ili se uzrujava, to može biti pokazatelj da mu je potrebna pomoć. Nedostatak samopouzdanja ili samopoštovanja može biti simptom tjeskobe kod starije djece, odnosno kod adolescenata.
Stručnjaci savjetuju da za početak pokušate razgovarati sa svojim djetetom. Ako se dijete otvori, roditelj ga treba slušati bez osuđivanja i podsjetiti dijete da je u redu osjećati se uplašeno ili zabrinuto. Ako mislite da dijete treba stručnu pomoć, obratite se liječniku opće prakse za pomoć pri donošenju daljnjih koraka.