Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (10.)

Ilustracija: Per Dybvig 

Deseto poglavlje: Mrva prevarant i Juliette od Margarina

IDUĆEG DANA su igralištem počele kružiti glasine. O prahu od kojeg se prdi tako glasno kao nikada dosad. A što je najbolje, uopće se za to ne treba naprezati. I najbolje od svega, taj prdac nimalo, ni najmanje ne smrdi. Navodno je prasak koji je pritom stvarao bio jači od zvuka trinaest petardi, tri rakete i jednog karabita zajedno, a stajao je manje od jednog soka. Osim toga, bio je potpuno bezopasan i potpuno legalan. Ukratko, djeca u školi mislila su kako sve to predobro zvuči da bi bilo istinito.
 
Ali nitko od njih nije znao gdje mogu pronaći taj prah. Znali su samo da Lisa i Mrva, onaj novi mali, crvene kose iz četvrtog razreda, znaju sve ono što ostali nisu znali.
 
A Lisa i Mrva nisu ništa željeli reći.Djeca su ih gnjavila na malim odmorima, ali Lisa se samo vragolasto smiješila dok je Mrva govorio rečenice poput: 
 
„Pitam se kakvo će vrijeme sutra biti” ili „Čuo sam da će danas na meniju u kantini biti špageti i mesne okruglice”.
 
Za vrijeme odmora Truls i Trym došli su do Lise i Mrve, koji su stajali pored fontane. 
 
– Pa, mrvice malena – rekao je Truls unoseći se Mrvi u lice. 
 
– Što to mi čujemo? O nekom novom prahu? Da si odmah rekao.
 
Mrva je podigao glavu i zagledao se u njih, zaklanjajući oči: 
 
– Vjerujem da sam upravo vidio dva primjerka Idiotusa Golemicusa. Zanimljivo. 
 
– Kako si nas to nazvao? – pitao je Truls, približavajući im se korak bliže. Lisa je automatski 
zakoračila unatraške, ali Mrva nije ustuknuo. 
 
– Idiotus Golemicus – rekao je, smijući se. – Dinosaur koji je živio u 17. stoljeću. Bio je jako 
snažan i jako velik. Da sam na vašem mjestu, ne bih se vrijeđao. 
 
– Ha? – rekao je Truls, zatvarajući jedno oko tako da je izgledao kao jednooki trol. – Tako jak, veliš, jel? 
 
– Nevjerojatno jak – rekao je Mrva. – Idiotus Golemicus imao je toliko tona mišića da je poznato 
kako je imao najmanji mozak u povijesti živih bića, u odnosu na njegovu ukupnu težinu.
 
– Hej! – Trym je viknuo Trulsu. – Ovaj patuljak je upravo rekao ‘mali mozak’! 
 
– Hej! – Truls je povikao na Mrvu, hvatajući ga za ovratnik košulje. – Rekao si ‘mali mozak’. 
 
Mrva je uzdahnuo. 
 
– Vas dvojica stvarno biste trebali pažljivije slušati. Idiotus Golemicus imao je zapravo mozak koji je tri puta veći od veličine vaša dva mozga zajedno. Ali, to je i dalje bio maleni mozak u odnosu na njegovih osamdeset tona mišića. Kužite sad? To je jednostavna matematika.
 
Truls i Trym nesigurno su pogledavali jedan u drugoga. 
 
– Dosta priče o mozgu – rekao je Truls, pustivši Mrvin ovratnik. 
 
– Gdje je prah, gospodine Sitnohlačasti? 
 
Mrva je oprezno pogledao oko sebe. 
 
– U redu – prošaptao je. – S obzirom na to da smo skoro susjedi, vas dvojica možete saznati ono što nitko drugi ne zna. 
 
Truls i Trym još su se više približili kako bi čuli što će im Mrva reći. 
 
– Sutra, ovdje pored fontane – prošaputao je Mrva. – Lisa i ja ćemo reći svima u školi sve što trebate 
znati. Ali, sada samo vas dvojica znate za to. U redu? Nemojte nikome reći. 
 
– Kunem se – rekao je Trym. 
 
Truls je pogledao Mrvu kao da je čuo nešto što mu se zapravo ne sviđa, ali nije mogao baš točno shvatiti što je to. I srećom, prije negoli je shvatio, zazvonilo je zvono. 
 
Tog poslijepodneva Lisa, Mrva i Doktor Proktor planirali su i pripremali se sve do zalaska sunca. Napravili su natpis koji će staviti na vrata tako da bi svi mogli naći mjesto na kojem se prodaje prah. Postavili su stolić s blagajnom i sitnišem i pripremili prdoprah. U male plastične vrećice 
stavili su po žlicu praha koji su izvadili iz staklenke Posve normalnog prdopraha Doktora Proktora i odlučili da će ga prodavati za pola krune po komadu. Iako su Lisa i Mrva rekli da bi sav novac trebao zadržati Doktor Proktor, on je inzistirao na tome da novac treba podijeliti na tri dijela. 
 
– Budite oprezni da slučajno ne zagrabite iz pogrešne staklenke pa da ne stavite prdonautski prah u vrećicu umjesto ovoga – smijuljio se Doktor Proktor. 
 
– Nema šanse – rekao je Mrva koji je bio zadužen za to da stavi po jednu žličicu posebnog prdonautskog praha u tri različite omotnice na koje je još samo trebalo zalijepiti poštanske markice. 
 
Lisa je na njih već napisala: Za NASA-u. Sjedinjene Američke Države. Držite podalje od djece.
 
Nad velikim kruškinim drvom mogli su vidjeti lastavice kako izvode akrobatska poniranja i obrušavanja kako bi dohvatile insekte za večeru prije negoli padne mrak. 
 
– Što ćete napraviti sa svojim dijelom novca koji ćete zaraditi? – pitala je Lisa.
 
– Ja ću sebi kupiti uniformu tako da mogu nastupiti u školskom orkestru – rekao je Mrva. 
 
– Ja ću se odvesti na svojem motoru s prikolicom u Pariz – rekao je Doktor Proktor. – A ti, Lisa? 
 
– Ja ću kupiti avionsku kartu za Sarpsborg da posjetim Anu – rekla je. – Ako budem imala dovoljno novca, naravno. 
 
Doktor Proktor se nasmijao. – Ako ne budeš, dat ću ti ja svoju trećinu. Nije mi žurba otići do Pariza. 
 
– I ja svoju – rekao je Mrva. 
 
– Siguran sam da mi mama može sašiti uniformu za orkestar. 
 
– Hvala – rekla je Lisa, osjećajući se tako sretnom da su joj se obrazi zarumenjeli. Ne samo zato što je shvatila da će sada sigurno imati dovoljno novca da posjeti Anu nego i zato što je shvatila da su Doktor Proktor i Mrva bili toliko dobri prema njoj i da im je očito draga. Lisi je bilo drago da drugima bude draga. Tako je i kod većine ljudi. Ali, primjetila je da joj je baš posebno drago to što je draga Mrvi i Doktoru Proktoru. 
 
– Što ćete raditi u Parizu, doktore? – pitao je Mrva dok je oprezno stavljao prah u jednu od vrećica pa je čvrsto zatvarao. 
 
– Oh, duga je to priča – rekao je Doktor Proktor, sa zamišljenim pogledom u očima. – Duga, duga 
priča. 
 
– Ima li to ikakve veze s onom slikom koja visi u vašem podrumu? – pitala je Lisa. – Ona na kojoj ste vi i neka djevojka na motoru ispred Eiffelova tornja? 
 
– Upravo tako Lisa – rekao je Proktor. 
 
– Pa dajte da čujemo – ohrabrivala ga je Lisa. 
 
– Oh, pa nema se tu što previše reći – rekao je Proktor. – Imao sam tamo djevojku. Njezino je ime bilo 
Juliette. Trebali smo se oženiti. 
 
– Recite nam – Lisa je sad već nestrpljivo šaptala. – Ispričajte nam, Doktore Proktore. 
 
– Ma to je samo dosadna stara priča, bojim se – rekao je Doktor Proktor.
 
Ali Lisa nije odustajala, pa je na kraju i Doktor Proktor popustio. I evo kako je on ispričao priču.
 
– Kad sam studirao kemiju u Parizu, prije puno, puno godina, susreo sam Juliette Margarine. I ona je studirala kemiju i kada smo se prvi put ugledali, bio je to… hm… prasak. Ona je bila krasotica smeđih očiju, a ja sam… pa ja sam bio puno mlađi nego što sam sad, u svakom slučaju. I mora da sam bio šarmantan jer nije puno prošlo, a Juliette i ja postali smo dečko i cura. Bili smo nerazdvojni, kao dvije čestice atoma suprotnog predznaka. 
 
– Ha? – pitala je Lisa. 
 
– Oprosti. Kao magnet i vrata od frižidera – objasnio je profesor. 
 
– Aha, kužim – rekla je Lisa. 
 
– Juliette i ja željeli smo se oženiti kada završimo studij. Ali, postojao je jedan problem. Njezin otac, vojvoda od Margarina, bio je bogat i moćan čovjek i bio je u upravi sveučilišta. Imao je posve drugačije planove za Juliette od toga da se uda za siromašnog Norvežanina bez prebijene pare i bez kapi plave krvi u žilama. Jednoga je dana Juliette otišla reći svome ocu kako je ne može spriječiti da se uda za mene i više se nikada nije vratila. Kada sam nazvao, rekli su mi da je Juliette bolesna i da ne može ni s kim razgovarati. A pogotovo ne sa mnom. Idućega dana dobio sam pismo uprave sveučilišta u kojoj su mi napisali da sam izbačen s fakulteta zato što je jedan eksperiment koji sam napravio pošao malo po zlu. 
 
Mislim, nije se radilo o nečem strašnom, samo sam malo jače protresao smjesu nitroglicerina pa je eksplodirala… I prouzročila malo štete. Ali takve su se stvari stalno događale, a ova moja epizoda dogodila se već mjesecima prije, pa sam bio jako iznenađen. Te noći probudila me zvonjava telefona. Bila je to Juliette. Šaputala je da me voli i da će me čekati. Zatim je u brzini spustila slušalicu. 
 
Tko iza svega stoji, shvatio sam nakon nekoliko dana kada je policija došla po mene. Dali su mi pismo u kojemu je stajalo da više ne mogu ostati u Francuskoj jer više nisam student, a nisam imao ni posao. Odvezli su me na aerodrom, utrpali me u prvi zrakoplov za Norvešku i rekli da se ne mogu vraćati dok ne postanem bogat, plemenit ili slavan. 
 
A s obzirom na to da nisam baš dobar s novcima i da nemam plemićke krvi, odlučio sam postati slavnim izumiteljem. Što nije baš tako lako jer je toliko toga već izumljeno, ali sam zato radio danju i noću kako bih pokušao izumiti nešto potpuno novo i dosad neviđeno. I onda se vratiti i pronaći svoju Juliette. 
 
– Oh – rekla je Lisa kada je Doktor Proktor završio s pričom. – Kako romantično… 
 
– Znate što? – rekao je Mrva. – Prdonautski prah Doktora Proktora učinit će vas svjetski slavnim. To je sigurno. 
 
– Vidjet ćemo – rekao je doktor.
 
Čuli su kako cvrčak trlja svoje nožice. Bio je to prvi kojega su ove godine čuli i shvatili su da ljeto nije daleko. Zatim su pogledali prema mjesecu koji je stajao na nebu, blijed i gotovo proziran, iznad drveta kruške. 
 
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.

Pročitajte više