Ilustracija: Per Dybvig
Osmo poglavlje: Mrva zbraja dva i dva
KAD JE LISA idućega jutra izašla iz kuće, Mrva je stajao prekoputa ulice s ruksakom na leđima i vrškom cipele šutirao kamenčiće.
– Što čekaš? – pitala ga je Lisa.
Mrva je slegnuo ramenima i rekao:
– Da vidim hoće li naići netko tko ide istim putem kao ja.
– Nitko neće naići – rekla je Lisa.
– Ovo je slijepa ulica, a mi živimo na njezinom kraju.
– A dobro onda – rekao je Mrva. I počeli su zajedno hodati niz Topovsku ulicu.
– Proktor nas je pozvao k sebi poslije škole na „posljednje veliko testiranje praha” – rekao je Mrva.
– Dolaziš?
– Naravno – rekla je Lisa. – Jesi li uzbuđen zbog toga?
– Uzbuđen kao malo dijete – priznao je Mrva. Kad su došli gotovo do kraja ulice i do glavne ceste, Lisa se zaustavila i pokazala kuću koja se nalazila na dnu Topovske ulice.
– Tamo žive Truls i Trym – rekla je.
– Ako vidim da izlaze, obično ovdje čekam dok ne prođu. Ako ih ne vidim, onda brzo projurim pored
nje. Ajmo…
Lisa je uzela Mrvinu ruku i krenula potrčati, ali Mrva ju je zaustavio.
– Ne želim trčati – rekao je. – Ali neću niti čekati.
– Ali… – počela je Lisa.
– Nemoj zaboraviti. Nas je dvoje… – rekao je Mrva. – Nas je jednako koliko je i njih, Trulsa i Tryma. Barem. To ti je jednostavna matematika. Kao dva plus dva.
I tako su koračali pokraj Trulsove i Trymove kuće.
Mrva hoda tako polako… Stvarno jako polako, razmišljala je Lisa. No unatoč svemu znala je da je malo preplašen jer je stalno pogledavao prema kući. No, srećom, ni Truls ni Trym nisu izašli. Lisa je pogledala na sat i shvatila da su vjerojatno već otišli u školu.
– Znaš li ti koliko je sati? – uzviknula je šokirano. Ipak je ona bila dobra djevojčica i nije naviknula kasniti.
– Ja nemam sat – rekao je Mrva.
– Gospođa Strobe će biti super ljutita. Daj požuri!
– Na zapovijed, šefice – rekao je Mrva.
I potrčali su toliko brzo da su došli do škole za onoliko koliko je vama trebalo da pročitate tekst od početka ovog poglavlja do ove rečenice. Nažalost, tijekom dana vrijeme im nije više prolazilo tako brzo.
Mrva je bio toliko nestrpljiv da krene kući, pa na „posljednje veliko testiranje praha”, da je sjedio u učionici i brojao sekunde dok je promatrao kako se miču usta gospođe Strobe. Nije obraćao pozornost i, kad je odjednom shvatio kako gospođa Strobe pokazuje na njega i kako i svi ostali u razredu gledaju u njega, Mrva je pretpostavio da mu je gospođa Strobe vjerojatno postavila neko pitanje.
– Dvije tisuće šeststo osamdeset jedan – rekao je.
Gospođa Strobe nabrala je čelo i pitala:
– To bi trebao biti odgovor na moje pitanje?
– Ne nužno – rekao je Mrva. – Ali toliko je sekundi prošlo otkada je ovaj školski sat počeo. Zapravo, prošle su još četiri sekunde, pa ih je sada dvije tisuće šest stotina i osamdeset pet, koliko je prošlo od početka sata. To je jednostavna matematika.
– To razumijem – rekla je gospođa Strobe. – Ali, Mrva…
– Ispričavam se. To više također nije točan odgovor – rekao je Mrva. – Točan odgovor sad je dvije tisuće šest stotina i osamdeset devet.
– Meni se čini kao da se ti pokušavaš izvući od onoga što sam te ja pitala – rekla je gospođa Strobe.
– Jer, čuo si što sam te pitala, zar ne, Mrva?
– Naravno – rekao je Mrva. – Dvije tisuće šest stotina devedeset dva.
– Prijeđi na stvar – rekla je gospođa Strobe zvučeći već pomalo iznervirano.
– Stvar – rekao je Mrva – je u tome da u minuti ima šezdeset sekundi, a četrdeset pet minuta u školskom satu i neću imati vremena odgovoriti na vaše pitanje jer je šezdeset puta četrdeset pet dvije tisuće sedam stotina sekundi i to znači da će upravo zazvoniti školsko zvono…
Nitko nije čuo što je Mrva do kraja imao reći jer je zvono, glasno i oštro, počelo zvoniti upravo u tom trenutku. Gospođa Strobe pokušala je strogo pogledati Mrvu, ali kada je zavikala: „U redu,
svi van!” vidio je da si nije mogla pomoći i da se smijala.
Nakon što su Lisa i Mrva proveli šesnaest tisuća i dvije stotine sekundi zajedno u učionici i dvije tisuće sedam stotina sekundi na školskom igralištu, otrčali su iz škole jednako brzo kao što su i trčali prema njoj. Rastali su se u Topovskoj ulici, oboje su otvorili vrata svog doma, oboje su se popeli preko ulaznih stuba i oboje objesili svoj ruksak u svom hodniku. Zatim su se ponovno sastali ispred ulaznih vrata Doktora Proktora.
– Gotovo da pomalo i strepim – rekla je Lisa.
– Ja se gotovo pomalo i radujem – rekao je Mrva.
Zatim su odjurili u dvorište i potrčali kroz visoku travu.
– A, eto vas! – veselo je uzviknuo doktor svojim neobičnim naglaskom. Sjedio je pod drvetom kruške, za svojim stolom za piknik. Ispred njega su bile poredane tri velike žlice za juhu i žličica za čaj, pa kaciga za igranje hokeja, dva štitnika za koljena, staklenka puna praha, par motorističkih hlača i velika četvrtasta kutija domaćeg pudinga od karamele.
– Jeste li spremni za posljednje veliko testiranje praha? – upitao je.
– Da! – uzviknuli su Lisa i Mrva gotovo jednoglasno.
– Ali, prvo puding – rekao je doktor. Posjedali su oko stola i svatko je zgrabio žlicu. – Priprema, pozor… – počeo je Doktor Proktor.
– Sad! – uzviknuo je Mrva i onda su se bacili na puding. Da je Mrva i sad brojio, sigurno ne bi izbrojio ni do trideset prije nego je velika porcija slatkog deserta potpuno nestala.
– Fino – rekao je Mrva, gladeći se po trbuhu.
– Fino – rekla je Lisa, gladeći se po trbuhu.
– Napravio sam nekoliko malih prilagodbi u smjesi praha – rekao je Doktor Proktor.
– Ja sam spreman – rekao je Mrva, skidajući poklopac sa staklenke.
– Hvataj! – rekao je profesor i dodao mu neke hlače. – Ne želim da opet uništiš svoje pa sam ti
napravio ove.
Bile su to potpuno obične motorističke hlače, jedino što se na ovima stražnji dio držao za tkaninu
uz pomoć čička.
– Tako da zrak može neometano prolaziti – objasnio je doktor. – Malo sam preuredio svoju staru motorističku opremu.
– Kul – rekao je Mrva kad je na sebe navukao hlače koje su mu bile prevelike. Lisa je samo zatresla
glavom.
– Evo i ovo – rekao je doktor i dodao Mrvi kacigu za hokej i štitnike za koljena. – U slučaju da te opet prevrne.
Mrva je sve to stavio na sebe pa se uspuzao uz stol da bi dograbio staklenku.
– Samo jednu žličicu – vikao je Doktor Proktor.
– Da, da – rekao je Mrva, puneći žlicu koju je držao u ruci i ugurao je u usta.
– Okej – rekao je doktor, pogledavajući na sat. – Počet ćemo odbrojavanje. Sedam. Šest…
– Doktore Proktor… – htjela je nešto reći Lisa, i to prilično zabrinuto.
– Ne sad, Lisa. Mrva, skoči sa stola i stani ovamo da ništa ne uništiš. Četiri. Tri… – nastavio je
Doktor.
– Nije uzeo žličicu – Lisa je doslovce šaptala.
– Dva… – rekao je Doktor. – Što si rekla, Lisa?
– Mrva je uzeo onu veliku žlicu kojom je jeo puding – rekla je Lisa.
Doktor je buljio u Lisu velikim, prestravljenim očima.
– Jedan… – rekao je. – Veliku žlicu?
Lisa je kimnula.
– O, ne – rekao je Doktor Proktor, trčeći prema Mrvi.
– I što sad? – prošaptala je Lisa.
– Jednostavna matematika, kao dva plus dva.
Sada dolazi nula.
I onda je uslijedio prasak. Iako su već prijašnji praskovi bili glasni, nisu bili ništa u usporedbi s ovim. Ovaj je bio takav da se činilo kako je cijeli svijet eksplodirao. A tek pritisak u zraku! Lisa je osjećala kako su joj se kapci i usta iskrivili dok su je zatrpavali prašina i kamenčići.
Kada su joj se oči opet vratile na svoje mjesto, prvo što je Lisa primijetila bilo je to da su ptice prestale pjevati. Zatim je primijetila Doktora Proktora, koji je sjedio na travi sa zbunjenim izrazom lica. Listovi s velikog stabla kruške popadali su oko njega kao da je odjednom nastupila jesen. Ali nije nigdje vidjela Mrvu. Pogledala je desno pa lijevo pa iza sebe. Pa je pogledala i gore. Ali Mrva nije bio nigdje u blizini.
Zatim je prva ptičica oprezno počela pjevati. I tada je Lisi palo na pamet da možda više nikada neće vidjeti Mrvu i da je to jednako tužno kao što je bilo Anino preseljenje u Sarspborg.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.