"Ako sam samohrana mama, zašto im moram glumiti oca koji je otišao?"

PUNO JE samohranih mama kojima je malo više potrebna podrška javnosti i njima bliskih osoba od majki koje svoju djecu odgajaju zajedno s ocem.

 

Jednostavno - u dvoje je lakše i uvijek će biti lakše, ne samo fizički. Imati dvije odrasle osobe koje se bave malom djecom i svim poznatim dilemama oko najboljeg odgoja, lakše je nego kada sve to mora raditi samo jedna osoba. Tu je odgovornost još veća, a o svakodnevnim zadaćama da i ne govorimo. No mora li samohrana majka istovremeno biti i otac ili majka? Oko toga se lomi većina samohranih majki.
 

Mora li mama glumiti tatu? "Ma meni je toga dosta!", baš je to rekla Lena Johnson, samohrana majka dvoje djece u dobi od pet i devet godina koja je već šest godina razvedena, a otac njene djece baš i ne igra neku ulogu u njihovim životima. Viđa ih otprilike jednom mjesečno, na kratko, tek toliko da djeca ne zaborave da imaju oca. Iako ga više i ne poznaju. Kao ni on njih. Ne poznaju i ne vjeruju mu onako kako bi jedno dijete trebalo vjerovati svom roditelju. 

>>>10 najboljih savjeta za samohrane mame<<<

 

U svakom smislu riječi, ova majka svoju djecu odgaja sasvim sama. Svoju priču koja je postala prilična utjeha mnogim samohranim mamama, objavila je na stranici Red Tricycle. 

>>>Za sve samohrane mame!>>>

 

"Meni je jedan od najgorih dana u godini Dan očeva. To je jedan od rijetkih dana kada moja djeca prespavaju kod svog oca i kako mi oni poslije pričaju, to je dan kada njihov otac paradira okolo s njima, hvali se i ponosi svojom djecom, dok ja sjedim kod kuće, daleko od njih i razmišljam o tome kako malo taj čovjek zaslužuje da se uopće zove ocem.

 

Na Dan očeva već nekoliko godina pratim sve te divne objave drugih ljudi, posvećene predivnim očevima, figurama koje su toliko važne u životu djece. No na taj dan svake se godine pojavljuje sve više postova i tekstova koji u jednu ruku odaju i počast baš samohranim majkama. Jer mame imaju svoj dan, ali mame koje same odgajaju svoju djecu te im pritom "glume" i mamu i tatu, zaslužuju onda počast i za Dan očeva. No ja se, priznajem, u tome baš nisam našla. Nekako to nije moja priča. Znate li zašto? Zato što je jako teško igrati dvije uloge. Jako teško i zato tko misli da bi samohrane mame svojoj djeci morale biti i mame i tate, ni ne sluti kakav to pritisak stavlja na naša leđa. U tom slučaju, jedna mama mora odrađivati ne jedan važan (najvažniji) posao sama, već dva! 

>>>Vi ih zovete samohranim mamama, ja ih zovem borcima!>>>
 

Već u startu tako nešto može biti osuđeno na propast jer ja nisam tata. Ja nisam muško. I ne mogu glumiti da ću to postati ili da ću jedan dio dana prestati biti mama, a postati tata. 
 

To je zbunjujuće, teško i ako mene pitate - nemoguće. 

>>>Nepromišljene izjave koje će naljutiti svakog samohranog roditelja<<<

 

Ja ne mogu pred djecom odglumiti konverzaciju s imaginarnim tatom, ja im ne mogu pokazati da za jednu te istu stvar imam dva mišljenja. Svojoj kćeri nikada neću moći pokazati kako se žena odnosi prema muškarcu, niti će moj sin imati od koga naučiti kako postati muškarac. Niti ću im moći biti trener nogometa, niti ću ih voditi na sportske utakmice ili stajati s pivom u ruci uz roštilj i druge tate kada se nađemo kod prijatelja na ručku. To jednostavno nisam ja, nikada neću biti niti ću ikada imati toliko vremena da tu mušku ulogu dobro odglumim.

 

 

I što je najgore, koliko god bih to htjela, ja nažalost ne mogu ispuniti rupu koja je nastala u njihovim srcima zbog nedostatka oca u njihovim životima. Trudit ću se uvijek da im ništa ne nedostaje, da imaju moju potpunu podršku u svemu, ali ja tu rupu ne mogu zakrpati. Ja nikada neću biti on. A oni se nikada neće prestati nadati da će ih počastiti svojim prisustvom jer on to neće učiniti. Koliko god ja to mrzila, znam da on nikada neće uslišiti njihovu želju. A to ne ovisi o meni. Zato se ni ne želim truditi u njegovo ime. Od njihova rođenja, očeva odlaska pa do zadnje sekunde koju ću provesti s njima u životu, ja ću se truditi samo za sebe. Imat će samo mene, a to ću raditi, i već radim, najbolje što mogu. Trudim se svakodnevno im biti uzor kao čovjek, ne samo kao majka. Pokazat ću im koliko sam snažna. Pokazat ću im kako se osoba poput mene odnosi prema drugima, pokazivat ću im svojim primjerima kako se treba odnositi prema drugima, kako treba uvažavati druge, odnositi se prema mlađima, starijima, slabijima... Učit ću ih kako da budu ponosni na sebe i svoja dostignuća. Nadam se da ću im pokazati kako se izrasta u nevjerojatne ličnosti. Kako se cijeni druge i kako se cijene sebe. A za to ne trebam glumatati muškarca. Posebno ne muškarca koji mojoj djeci sve to nije mogao pokazati. Ne samo zato što više nije tu, nego očito zato što nije takav čovjek. 

>>>Poželjela sam, dobila sam - ja sam samohrana majka<<<

 

Biti samohrana majka je jako teško, no možda je lakše tako odgojiti djecu nego dio odgoja prepustiti osobi koja u sebi očito nema tu crtu da svojoj djeci pokaže kako postati osoba vrijedna divljenja. Taj muškarac to ih nikada ne bi naučio. I zašto da ga onda uopće glumim?