OBITELJI dolaze u svim oblicima i veličinama. Zakoni i kulturni tabui razlikuju se po kontinentima i zemljama pa je mnogim ljudima teško ostvariti san o roditeljstvu. S time se susreo i Pablo Fracchia iz Argentine, član LGBTQ+ zajednice.
Pablo, socijalni radnik iz Buenos Airesa u Argentini, koji je strastveni LGBTQ+ aktivist i bivši volonter Crvenog križa, uvijek je želio postati otac. No, stvaranje obitelji za jednog homoseksualca bilo je gotovo nemoguće. Već u tinejdžerskim godinama je shvatio da ima samo dva izbora: nastaviti biti ono što jest ili se odreći jednog od svojih snova.
Promjena politike o brakovima značila je da je polako mogao ponovno razmišljati o djetetu. 2017. godine Pablo je morao proći terapiju te je ispunio potrebne papire i započeo postupak usvajanja.
"Trenutno smo jedna od najnaprednijih zemalja na svijetu što se tiče LGBTQ+ i ženskih prava, posebno u posljednjih 10 godina, otkako smo donijeli zakone o ravnopravnosti brakova, rodnom identitetu, pobačaju i zaštiti ljudi. To je bio samo san dok sam bio dijete u vrlo katoličkoj zemlji. Sjećam se kako sam u djetinjstvu na nacionalnom, javnom TV kanalu gledao nadbiskupa kako govori da bi svaki homoseksualac trebao otići živjeti na otok i kloniti se dobrih, radnih ljudi, a diktatura je također bila uobičajena stvar čak i nakon ponovne uspostave demokracije", ispričao je, objašnjavajući koliko je danas situacija drugačija u Argentini.
Nakon dvije godine čekanja nazvao ga je obiteljski sudac koji mu je ispričao o djevojčici koja je u to vrijeme imala godinu dana i 10 mjeseci te je živjela u bolnici. Djevojčica po imenu Mia imala je gastrointestinalno stanje i trebala joj je ozbiljna liječnička pomoć. Njezina biološka obitelj joj to nije mogla pružiti, a obiteljski sud donio je odluku da Miju pošalje u neku vrstu udomiteljskog doma, odnosno bolnice, za djecu sa zdravstvenim problemima.
Već idućeg dana je odlučio otići upoznati djevojčicu.
Pablo se prisjetio prvog susreta s djevojčicom koju je u sobu donijela medicinska sestra. Nakon toga su se počeli igrati te su vrlo brzo postali nerazdvojni. Međutim, morao je odustati od volontiranja u Crvenom križu i neprofitnih humanitarnih misijama u kojima je sudjelovao jer više nije mogao provoditi previše vremena daleko od kuće. Bilo mu je teško napustiti Crveni križ jer je veći dio života proveo volontirajući i živeći po njegovim načelima. Bilo je izuzetno teško, ali vrijedno je žrtve za ostvarenje sna da postane otac.
Proces posvojenja u Argentini nije težak, ali definitivno traje dugo, prema Pablu. Imenovani obiteljski sudac bira roditelja i on odlučuje može li osoba usvojiti dijete. Uspjeh posvojenja u velikoj mjeri ovisi o ljubaznosti, toleranciji i razumijevanju suca koji bi se složio s time da je homoseksualni samohrani muškarac dobar izbor za roditelja.
Osim Pabla, djevojčicu su željela posvojiti još četiri para, ali pokazalo se da je sudac bio dovoljno objektivan da odabere Pablovu prijavu, bez obzira na sve zastarjele predrasude, piše Bored Panda.