Rečenica "Dosadno mi je" jedna je od onih koje svaki roditelj dobro poznaje i koja često izaziva nedoumicu. Treba li djetetu odmah ponuditi rješenje i zabavu ili je dosada sastavni dio odrastanja koji može imati i dugoročne koristi? Stručnjaci objašnjavaju kako reagirati i zašto nije dobro uvijek rješavati problem umjesto djeteta.
Kada djeca nemaju unaprijed isplanirane aktivnosti, dobivaju priliku razvijati maštu i kreativnost. Psihologinja Ashley Castro za portal Parents ističe da slobodno vrijeme može biti snažan poticaj za razvoj samostalnosti.
"Neplanirano i nestrukturirano vrijeme, uz slobodu odlučivanja što raditi, potiče neovisnost. Djeci omogućuje istraživanje, što pridonosi izgradnji samopouzdanja, samopoštovanja i vještina rješavanja problema", rekla je.
Sličnog je mišljenja i dr. Diane Franz, pedijatrijska psihologinja u Dječjoj bolnici u New Orleansu.
"To vas potiče da budete kreativniji i da razmišljate izvan okvira trenutnih potreba", kazala je. "To je vrijedna vještina koju djeca trebaju usvojiti."
Osim što potiče neovisnost, dr. Franz naglašava da kratka razdoblja nelagode mogu pomoći djeci u razvoju otpornosti.
"Roditelji ne moraju osjećati obvezu rješavati svaki problem s kojim se dijete suoči", rekla je. "Osjećati nelagodu i ne biti uvijek raspoložen normalan je dio života. U redu je da se dijete ponekad tako osjeća jer mu to pomaže naučiti nositi se s takvim situacijama i ubuduće."
Ipak, svaka izjava o dosadi ne znači isto, osobito kod mlađe djece. Ponekad takvu rečenicu ne treba ignorirati niti dijete odmah poticati da se samo zabavi. Dr. Castro ističe da mlađe dijete izjavom "dosadno mi je" može izražavati neku dublju potrebu.
"Moguće je da misle da im je dosadno, a zapravo su gladni ili se osjećaju zanemareno. Možda su tužni, a reći ‘dosadno mi je’ manje je ranjivo nego otvoreno izraziti pravi osjećaj", objašnjava.
Roditeljima savjetuje da procijene širu sliku. "Postoji li neka potreba koja nije zadovoljena, a koju dijete pokušava izraziti tom rečenicom? Kod mlađe djece važno je sagledati cjelokupnu situaciju", pojasnila je.
Zato je važno obratiti pažnju na druge znakove u ponašanju djeteta koji bi mogli upućivati na potrebu za više zajedničkog vremena ili dubljim razgovorom o osjećajima. Djetetovu pritužbu ne treba automatski odbaciti kao puko traženje pažnje.
Ako procijenite da je djetetu doista dosadno, postavlja se pitanje treba li mu odmah predložiti aktivnost. Dr. Castro smatra da je korisno da djeca nauče biti u doticaju sa svojom dosadom, ali samo ako imaju alate za to.
"Želimo da djeca imaju neplanirano vrijeme u kojem mogu biti sa svojim mislima i istraživati svijet oko sebe, ne nužno kroz igračku ili organiziranu aktivnost", objasnila je.
Ipak, dodaje da takva sposobnost zahtijeva vježbu. U današnjem svijetu pretrpanih rasporeda i stalne prisutnosti ekrana mnoga djeca nemaju iskustva s tišinom i nedostatkom strukture.
"Takvoj djeci trebat će više podrške u osmišljavanju prikladnih aktivnosti. Određena razina potpore i usmjeravanja roditelja može biti vrlo korisna dok razvijaju sposobnost podnošenja tišine i nestrukturiranog vremena", rekla je.
To može značiti pripremu materijala za likovni projekt koji dijete može samostalno raditi ili prijedlog odlaska u park gdje će samo smišljati igre.
Kada starija djeca izraze dosadu, dr. Castro smatra da je vrijeme za razgovor.
"Ako znate da se mogu sami zabaviti, a i dalje govore da im je dosadno, razgovor je opravdan", rekla je.
Moguće je da se osjećaju ograničeno u pogledu onoga što im je dostupno, pa roditelji mogu pomoći ukloniti praktične prepreke, primjerice ponuditi prijevoz do knjižnice ili sportskih aktivnosti.
"Vrijedi pitati: u redu, dosadno ti je, što bi želio raditi? Možda postoje konkretne prepreke koje vi kao roditelj možete riješiti", dodaje.
Možete predložiti projekt u kući ili zajedničku igru, ali ne biste trebali nužno pokušavati "ukloniti" dosadu ili sve emocije povezane s njom.
Dr. Castro upozorava i na način na koji roditelji govore o dosadi. Djeca će se s tim pojmom susretati u školi i među vršnjacima, ali način na koji roditelji o tome govore ostavlja trajan dojam.
Ako im se ne ukaže na vrijednost nestrukturiranog vremena, djeca će dosadu doživljavati isključivo kao negativan osjećaj koji treba izbjeći.
"Možda bi bilo korisno da roditelji obrate pažnju na to kako sami koriste riječ ‘dosadno’ i kako govore o slobodnom vremenu", kaže.
Predlaže male promjene u jeziku, poput predstavljanja slobodnog vremena kao prilike.
"Umjesto da kažete da ne radite ništa, možete reći ‘sada imaš kreativno vrijeme’ ili ‘vrijeme za istraživanje’. Suptilne promjene u jeziku mogu utjecati na to kako dijete doživljava ta iskustva, tako da ona ne budu automatski označena kao nešto negativno."
Ne mora svaki trenutak djetetova dana biti ispunjen aktivnostima. Uz pravi pristup, dosada može postati prostor za otkrivanje, istraživanje i razvoj novih ideja.