Foto: 123rf
SVAKODNEVNE sitnice o kojima kao odrasli više ne razmišljamo, u dječjoj dobi su ogromne stvari. Samostalni odlazak na wc, samostalno hranjenje – samostalno penjanje po stepenicama. Ovo posljednje posebno mi je zastrašujuće, i već dva tjedna borim se sa strahovima vezanim uz stepenice. Ja se borim – a Jakov se penje i spušta.
Moja borba je pomalo kao iz crtića. Na jednom ramenu mi sjedi anđeo i govori smirenim glasom ‘Dobra mama mora prepoznati kad je dijete dovoljno veliko da samostalno nešto napravi. Vidi koliko je pažljiv i oprezan. Moraš ga pustiti samog, ne želiš valjda biti ona mama koja djetetu koje kreće u školu i dalje ne da samom da se spusti po stepenicama?’.
Malo poslušam taj glas i stvarno ga pustim da se spusti po strmim (i još k tome zavojitim) stepenicama kojima se ulazi u naš stan. Ipak, negdje na pola stepenica javi se drugi glas, onaj vražićak ‘Dijete od dvije godine i par mjeseci se spušta samo po stepenicama. Baš me zanima što će ti reći o tome na hitnoj dok ga budu šivali kad se spotakne i padne!’.
Stalno se tako interno dobacujem sama sa sobom. Pa mislim da sam smiješna, kad vidim neko mlađe dijete kako bez problema ide samo po stepenicama. Pa mislim da sam luda kad me neka mama pita jel ga stvarno puštam da se sam penje i spušta. Nastojim da on ne skuži te moje unutarnje borbe, ali nije uvijek lako.
Bojim se stepenica, i predobro znam koliko jedan trenutak nepažnje može imati bolne posljedice. Sama sam dva puta u životu spektakularno pala po stepenicama, a bila sam već odrasla osoba.
Najsmješnije u situaciji je što on osjeća da ga želim zaustaviti pa stalno prije svakog spuštanja ili penjanja okrene glavu prema meni, upre prstićem i kaže ‘Idem sam’. Neki dan dok smo i ja i muž stajali na stepenicama, gledali ga kako se spušta i dobacivali tipično ‘Gledaj di ideš’ i ‘Samo polako’, on je nama nonšalantno dobacio ‘Mama, tata nemojte se brinuti’. Odvalili smo od smjeha. Super je vidjeti kako postaje mali samostalac.
Izvor: BitiMama