Foto: Pinterest

UNATOČ tome što današnja djeca imaju sve što požele ako promotrimo nas i njih, oni imaju sve, ali nemaju ni približno toliko koliko smo imali mi.
Mi smo odrastali u drugim vremenima i kako se iz današnje perspektive čini - to su bila znatno sretnija vremena! Slažete li se?
Mi smo imali slobodu, mi smo bili bezbrižniji, imali smo tisuće razloga za biti vani i družiti se s pravim društvom.

Imali smo! I za sve koji se s nostalgijom sjećaju tih vremena donosimo djelić te atmosfere, čisto da znate djeci predočiti kakva je bila naša mladost. Mladost koju smo preživjeli bez svega ovoga što danas okružuje našu djecu i bez kojeg naša djeca, barem većina tako misli, ne bi mogla preživjeti.
Ma jel?

Post mortem minulim generacijama

Preživjeli smo! Rođeni smo normalni iako su naše majke za svaku bol pile aspirine jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće. I nikada nisu ni bile testirane na dijabetes.
Kao djeca smo se vozili u autima bez pojasa i zračnih jastuka, na prvim sjedalima. Nismo morali imati kacige na glavi kada smo jurcali na biciklima i rošulama. Pili smo vodu direktno iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u trgovinama. Dijelili smo bočice Cole i Nare bez da se ikada ikome što desilo.

Zapravo, pili smo jaku puno tih šećernih sokova, puno mliječnih sladoleda i bijelih kruhova, ali nismo bili debeli jer smo stalno bili u pokretu na svježem zraku.
Iz kuće smo izlazili ujutro, igrali se po cijele dane svih onih savršenih igara - skrivača, graničara, lopova i policajca, kauboja i indijanaca fantoma i svega ostalog što je dječja mašta mogla smisliti. Sve dok se nije upalila ulična rasvjeta, koje zapravo i nije bilo previše.

Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je taj roditeljski šamar bio normalan dio odgoja, bez konotacija o obiteljskom zlostavljanju.
I nikada nije bilo većih problema.

Po cijele dane smo izmišljali nove igračke i prometala od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulicu zaboravljajući da nismo napravili i kočnice. Pa smo padali i imali modrice ...

Naučili smo sami riješiti problem. Nismo imali izmišljene prijatelje niti smo ih dodavali već smo ih stjecali. Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti niti smo za svaku sitnicu morali ići dječjem psihologu pa smo ipak uspjeli pozavršavati svakakve škole. Škole ispred kojih se nije prodavala droga nego lizalice.

Mi nismo imali playstation, nintendo, x-boxeve ni druge video igrice. Nismo imali 99 TV kanala, i posebne kanale za djecu. Nismo imali kompjutere, telefone u džepu, internet i chat room.
Mi smo imali prijatelje koje smo sretali samo vani, i tamo smo se igrali.

Padali smo s drveća dok smo krali kruške i trešnje, znali smo se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji zbog toga nikada nisu morali ići na sud! Igrali smo se opasnim stvarima, lukom i strijelom, praćkama, gradili smo tvrđave od snijega i pili malo šampanjca za svaku Novu godinu!

Gdje god smo morali ići vozili smo se s biciklom ili išli pješice, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno upadali jedan drugima u kuće samo da se družimo.

A kada smo upadali u veće probleme, one sa zakonom, roditelji nisu plaćali jamčevine - ustvari tada smo se više bojali njih nego ruke zakona.
I znate što - posljednjih 50 godina bile su najplodnije godine u povijesti svijeta, što znači da su upravo naše generacije dale najbolje inovatore i znanstvenike.

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!