Pripadnici generacije X, koji su odrastali tijekom 1970-ih, često se nazivaju "generacijom s ključem oko vrata". Razlog je jednostavan: dok su im roditelji radili, bili su uglavnom prepušteni sami sebi, pazeći na mlađu braću i sestre, rješavajući probleme i pronalazeći vlastitu zabavu.
Takvo odrastanje usadilo im je neovisnost i snalažljivost, vještine za koje se čini da mlađim generacijama danas nedostaju. Iako je takvo djetinjstvo za mnoge značilo prerano preuzimanje odgovornosti, ono ih je naučilo vrijednim životnim lekcijama koje su ih oblikovale u otpornije odrasle osobe, piše YourTango.
U današnjoj kulturi stalne zabave i trenutnog zadovoljstva, dosada se doživljava kao nešto negativno. Međutim, za djecu 70-ih ona je bila neočekivana prednost. Prema stručnjacima sa Sveučilišta Virginia, nestrukturirano vrijeme bez nadzora i dosada potiču dječju kreativnost, vještine rješavanja problema i emocionalnu regulaciju.
Dok se djeci danas često odmah nudi zabava ili ekran kako bi se izbjegla dosada, generacija odrasla 70-ih naučila je prihvatiti dosadu i samostalno se zaokupiti od najranije dobi.
Odsutnost roditelja koji bi rješavali svaki problem naučila je djecu generacije X da postanu samostalni. Očekivalo se da će prvo sami pokušati riješiti problem prije nego što zatraže pomoć.
Starija djeca, koja su često čuvala mlađu braću i sestre, nisu imala drugog izbora nego da se sama snađu. Iako se neki danas kao odrasli bore s posljedicama prevelike samostalnosti, mnogi su zbog odgovornosti u djetinjstvu postali izdržljiviji i autonomniji u životu.
Kad im se dopusti da uče na vlastitim pogreškama, djeca postaju otvorenija za učenje i povratne informacije kasnije u životu. Osoba koja se boji pogriješiti jer to doživljava kao karakternu manu izbjegavat će nove i neizvjesne situacije.
Djeca 70-ih naučila su prihvaćati pogreške kao sastavni dio života. Učenje kako samostalno ispraviti grešku i preuzeti odgovornost za posljedice ključno je za odrastanje u emocionalno zrelu i neovisnu odraslu osobu sposobnu za promjenu i rast.
Bilo da se radilo o obavljanju kućanskih poslova ili ispravnom postupanju kada nitko ne gleda, djeca 70-ih naučila su da neće uvijek biti pohvaljena za činjenje "pravih" stvari. Od njih se očekivalo da budu samostalni u pisanju zadaće, čuvanju mlađih i obavljanju poslova po kući, često bez naknade ili nagrade.
Kao odrasli, ti ljudi ne traže stalnu potvrdu za obavljanje osnovnih zadataka te su unutarnje motiviraniji od onih koji očekuju pohvalu za svaki svoj korak.
Pripadnici generacije X često su samomotivirani, samostalni i marljivi jer su kao djeca morali razvijati otpornost. Budući da roditelji nisu bili uvijek tu da rješavaju njihove probleme, naučili su se nositi s nelagodom kako bi izvršili svoje zadatke i obveze.
Roditelji su im usadili snažnu radnu etiku i nisu ih učili da uvijek očekuju udobnost. Zbog toga, bilo da je riječ o poslu, osobnim ciljevima ili odnosima, oni su posljednji koji će odustati kada stvari postanu teške.
Generacija X nije odgajana da bježi od teških razgovora, bilo da se radilo o svađi s prijateljem ili razgovoru s roditeljem o posljedicama lošeg ponašanja. Naučili su da su sukobi važan dio života.
Osim što su takvi razgovori ključni za razvoj emocionalne regulacije i komunikacijskih vještina, studija objavljena u časopisu Psychological Science pokazala je da oni također poboljšavaju pismenost i kognitivne sposobnosti.
Za generaciju koja je od roditelja najčešće čula "zato što ja tako kažem", nije neobično što su naučili da ne zahtijeva svaka situacija detaljno objašnjenje. Iako su takvi izravni odgovori danas često sporni u modernim odgojnim metodama, djecu su učili da prihvate posljedice, kontroliraju emocije i grade poštovanje prema odraslima.
Naravno, važno je učiti djecu da se zauzmu za sebe, ali stalno prilagođavanje njihovoj ugodi može stvoriti razmažene odrasle osobe.
Djeca 70-ih naučila su lekciju da život nije pravedan. Zbog toga nisu samo otporniji jer su se naučili nositi s nelagodom, već su i ponizniji i prizemljeniji te se kao odrasli lakše nose sa svime što im život donese. Prema studiji iz časopisa PLOS One, djeca koja odrastu u razmažene odrasle osobe često imaju pretjeran osjećaj da sve zaslužuju, što iskrivljuje njihovu percepciju pravednosti.
Svaki izazov koji im nije ugodan doživljavaju kao "nepravdu", dok su pripadnici generacije X naučili prihvatiti životnu nepravednost i nastaviti dalje bez prebacivanja krivnje.
Dok današnja kultura i trendovi u odgoju često potiču trenutno zadovoljstvo, ljudi koji su odrastali 70-ih naučili su vrijednost čekanja. Nisu dobivali nešto samo zato što su to poželjeli - morali su štedjeti, čekati svoj red i nositi se s nelagodom odgođene nagrade. Takvo čekanje ne samo da uči strpljenju, već jača samokontrolu i disciplinu kasnije u životu.
Umjesto da traže samopouzdanje u vanjskim pohvalama i pažnji, djeca 70-ih naučila su da zadovoljstvo dolazi iznutra. Učeni su da samopouzdanje proizlazi ne samo iz osobne odgovornosti i neovisnosti, već i iz vježbe i upornosti. Kao odrasli, ne ovise o drugima kako bi se osjećali dobro. Njihovo samopoštovanje vezano je uz vlastite navike i postignuća, a ne uz to kako ih drugi doživljavaju.