Roditeljstvo lako postane glavni životni identitet, ali za blizak odnos s odraslom djecom važno je prihvatiti da se ta uloga s vremenom mijenja. To je posebno važno danas, kada gotovo petina mladih svoj odnos s roditeljima opisuje kao loš.
Roditelji koji ostaju bliski sa svojom odraslom djecom najčešće su spremni rasti, prilagođavati se i djecu gledati kao samostalne odrasle osobe, a ne kao nekoga koga stalno treba usmjeravati.
Prije svega, ne natječu se s djecom i ne umanjuju njihove uspjehe iz vlastite nesigurnosti. Umjesto toga, iskreno slave njihove uspjehe i daju im prostor da budu priznati zbog onoga što jesu i što su postigli.
Takvi roditelji znaju i slušati. Ne prekidaju odmah, ne nameću rješenja pri svakom razgovoru i ne pretvaraju svaku situaciju u lekciju. Odrasloj djeci često je važnije da ih roditelj zaista čuje nego da im odmah daje savjet. Zato najbolji roditelji savjete nude promišljeno i često tek kada vide da su poželjni.
Veliku ulogu ima i emocionalna inteligencija. Roditelji koji pokazuju empatiju i samosvijest lakše prepoznaju što njihovoj djeci treba, znaju "čitati" situacije i prikladno reagirati. To uključuje i spremnost da se povuku kada je potrebno te da poštuju činjenicu da njihova djeca vode vlastite živote.
Jedna od najvažnijih osobina je fleksibilnost. Održavanje bliskog odnosa s odraslom djecom traži sposobnost da ih pustite, uz povjerenje da ste kao roditelj napravili dovoljno. Upravo to pomaže očuvati emocionalnu stabilnost i sprječava nakupljanje ogorčenosti.
Važne su i granice. Roditelji koji ostaju bliski sa svojom odraslom djecom poštuju njihove odluke, prostor i način života, čak i kada se ne slažu sa svime. Istodobno znaju postaviti i vlastite granice, pa odnos ostaje zdrav i uravnotežen.
Bliskost se gradi i tako da roditelji imaju svoj život izvan djece. Njeguju prijateljstva, partnerske odnose i vlastite interese, zbog čega ne očekuju da im odraslo dijete bude glavni izvor emocionalne podrške. To smanjuje pritisak na odnos i omogućuje povezanost koja je ispunjujuća za obje strane.
Važno je i biti prisutan. To ne znači nužno stalni kontakt, nego pokazivanje interesa, podrške i entuzijazma, bilo kroz poruku, poziv ili malu gestu koja pokazuje da mislite na njih. Takvi znakovi pažnje djeci daju osjećaj da su voljena i važna.
Roditelji koji ostaju bliski sa svojom odraslom djecom obično su i otvoreni za učenje. Prate promjene u društvu, svjesni su da svijet njihove djece nije isti kao onaj u kojem su oni odrastali i ne očekuju da će životne okolnosti biti jednake kao nekad. Otvorenost prema novim pogledima pomaže im da bolje razumiju svoju djecu.
Na kraju, jedno od najjednostavnijih, ali najvažnijih pravila jest: postavljajte pitanja. Kada djecu pitate o njihovim životima, mišljenjima i osjećajima, pokazujete da su vam zanimljiva i važna. Upravo iz takvih razgovora nastaju povjerenje, poštovanje i odnos koji može trajati cijeli život.