Izgradnja zdravih odnosa s odraslom djecom može biti složen proces, no roditelji koji su odgojili agresivnu i posesivnu djecu često se suočavaju s posljedicama vlastitih štetnih navika. Ako je adolescent ili odraslo dijete agresivno ili prgave naravi, to je vjerojatno odraz ponašanja roditelja, kako u djetinjstvu tako i danas. Da bi se taj obrazac prekinuo, roditelji se moraju suočiti s istinom o svom doprinosu situaciji, što otvara put ozdravljenju i ponovnoj izgradnji povjerenja, piše YourTango.
Ljudska priroda teži povezanosti te zdravim i sigurnim odnosima. Roditelji koji odgajaju agresivnu ili kontrolirajuću djecu često, čak i nenamjerno, nisu uspjeli zadovoljiti dječju potrebu za povezanošću. Prema studiji objavljenoj u časopisu European Journal of Ageing, roditelji čija ih odrasla djeca ne podržavaju ili su sebična doživljavaju veće stope usamljenosti. Taj se ciklus izolacije nažalost nastavlja i u odrasloj dobi, kada dijete odbija potrebu roditelja za bliskošću.
Obiteljska dinamika i iskustva iz djetinjstva ključni su za oblikovanje osobe. "Kao terapeutkinja s više od trideset godina iskustva, nebrojeno sam se puta uvjerila da način na koji funkcioniramo u svijetu ima izravne veze s našim djetinjstvom i odnosima s roditeljima", piše obiteljska terapeutkinja Merle Yost.
Roditelji koji se suočavaju s agresivnom djecom možda su postavili temelje za to nedostatkom granica u djetinjstvu, a sada ih ne uspijevaju postaviti ni u odrasloj dobi, zbog čega djeca ne poštuju njihov autoritet. Ključ za postavljanje zdravih granica jest poznavanje sebe - svojih potreba, granica i onoga što je u vašoj moći.
Mnogi ljudi koji se teško zauzimaju za sebe izbjegavaju sukobe i nelagodu otvorenog izražavanja potreba. Roditelji koji su odgojili agresivnu i kontrolirajuću djecu često su se oslanjali na takav način komunikacije, a sada tu naviku imaju i njihova odrasla djeca.
Pasivno-agresivno ponašanje stvara ogorčenost u odnosima. Prema studiji iz časopisa International Journal of Women's Dermatology, drugi gotovo uvijek percipiraju pasivno ponašanje kao "slabo" ili neučinkovito, što dodatno potiče odraslo dijete da ne poštuje granice roditelja.
Mnogi se roditelji bore s vlastitom neriješenom traumom iz djetinjstva, što utječe na način na koji se odnose prema svojoj djeci. Često su odgojili agresivnu djecu jer se nisu bavili vlastitim reaktivnim odgovorima.
Kada ih djeca iskorištavaju, bilo financijski ili emocionalno, to je često zato što su upali u zamku ugađanja drugima. U pokušaju da se zaštite od sukoba, takvi roditelji čine sve kako bi osigurali sreću svoje odrasle djece, čak i na vlastitu štetu, što produbljuje ciklus nezadovoljstva.
Iako mnogi emocionalni sukobi proizlaze iz nesigurnosti, roditelji koji su odgojili agresivnu djecu često imaju složen odnos s vlastitim samopoštovanjem. Željeli su da ih djeca vole, pa su bili previše popustljivi, što se pokazalo štetnim.
Savjetnica za odnose Lisa Lieberman-Wang tvrdi da se takvi roditelji i dalje bore s niskim samopoštovanjem jer ne mogu donositi odluke niti postavljati granice u vlastitom najboljem interesu, što je loš ishod za obje strane.
Roditelji koji su previše popustljivi prema svojoj odrasloj djeci obično imaju problem s iskazivanjem dobrote i empatije prema sebi. Prema istraživanju iz časopisa Social and Personality Psychology Compass, sposobnost svakodnevnog prakticiranja suosjećanja prema sebi ima veći utjecaj na mentalno zdravlje od samopoštovanja.
Takvi su roditelji više usmjereni na vanjsku potvrdu nego na unutarnju, oslanjajući se na druge, a posebno na djecu, da potvrde njihove osjećaje.
Djeca su programirana da traže potvrdu od roditelja, ali nije zdravo kada je obrnuto. Roditelji bi se trebali osjećati samopouzdano čak i kada su djeca ljuta na njih. To je dio roditeljstva. Tinejdžeri mogu biti poseban izazov.
Prema institutu Child Mind, "tinejdžerski bijes je normalan - doživljavaju intenzivnije emocije i imaju manju sposobnost kontrole od odraslih". Nažalost, roditelji se u toj fazi često osjećaju nemoćno i počinju popuštati kako bi zadržali dječju naklonost. Potreba za takvom razinom potvrde od vlastite djece stvara neravnotežu i potiče ogorčenost.
Popustljivi roditelji koji odgajaju agresivnu djecu često imaju povijest neriješene traume iz djetinjstva. Starije osobe pod većim su rizikom od simptoma PTSP-a, često potaknutih traumom za čije liječenje ranije u životu nisu imali resurse.
To je posebno vidljivo u kontrastu s njihovom odraslom djecom, koja su imala pristup korisnijim terapijskim alatima. Ti roditelji skloni su potiskivanju vlastitih emocija, što ih dodatno izolira od zdravog odnosa s djecom.
Roditelji čija su djeca postala agresivna i sklona kontroli često su imali slabe granice i bili pretjerano velikodušni. Iako je velikodušnost pozitivna osobina, ona može postati štetna ako stvara dinamiku u kojoj vlastite potrebe ostaju nezadovoljene.
Takvim ponašanjem roditelji mogu kočiti rast svoje odrasle djece, sprječavajući ih da iskuse posljedice vlastitih izbora. Važno je znati kada se povući i postaviti granice.
Kao odgovor na kulturu roditeljskog perfekcionizma, neki roditelji postavljaju vrlo niska očekivanja, misleći da time pomažu. Umjesto toga, djeluju slabo i često odgajaju agresivnu djecu. Kada roditelji pronalaze izgovore za svoju djecu, pokazuju kakvo su ponašanje spremni prihvatiti, često na štetu vlastite dobrobiti.
Zdravi roditelji pronalaze ravnotežu između razumijevanja i pretjerane popustljivosti, što se naziva autoritativnim odgojnim stilom. On uključuje strukturu i pravila, ali i suosjećanje te obostrano povjerenje.
Roditelji ne namjeravaju odgojiti agresivnu djecu; to se događa postupno. Često su odrasla djeca agresivna prema roditeljima jer je to njihov jedini način da se osjećaju sigurno, što može biti odgovor na manipulativno ponašanje roditelja.
Zdrav roditelj je izravan. Kako istraživačica dr. Brené Brown uči u svojoj knjizi "Dare to Lead", "biti jasan je dobronamjerno". Manipulativno ponašanje je, s druge strane, nejasno. Zdrav roditelj će djetetu jasno reći do kada mora biti kod kuće i unaprijed odrediti posljedicu za kršenje pravila.
Manipulativan roditelj će se duriti, biti pasivno-agresivan ili primijeniti ignoriranje. To dovodi do nesigurnosti i nepovjerenja, a dijete kasnije takvo ponašanje preslikava na odnos s roditeljem.