Foto: 123rf
ZAMISLITE jednu najnormalniju situaciju u obitelji s djetetom od otprilike dvije-tri godine. Stigli su vam gosti sa svojim djetetom, no vaše baš nije pokazalo visoku razinu razumijevanja za gosta i u maniri sebe kao djeteta odbija gostu ponuditi svoje igračke. No, roditelji kao roditelji, veliki i razumni, inzistiraju na manirima domaćina, od svog djeteta zahtijevaju da podijeli barem jednu igračku, barem onu s kojom se ne igra, ali dijete škrto po prirodi, ne da i ne da, pa na kraju moljenja, cviljenja, ispada bijesa kod malih, ali i velikih, dijete završava u svojoj sobi s naputkom da će moći izići kada se smiri i kada bude spremno ispričati se.
Vjerujemo da je ovo jedna turbo klasična obiteljska epizoda i da roditelji često postupaju upravo tako, bez razmišljanja tko je tu zapravo glavni krivac - dijete koje ne želi dijeliti igračke, pa pritom još iskaljuje svoj prirodan bijes ili su krivi roditelji koji malo previše očekuju upravo od svog djeteta?
Jer problem je, kažu stručnjaci, upravo u roditeljima, ne i u djeci. I to samo zato što roditelji previše očekuju od svog djeteta, puno previše u odnosu na ono što to dijete može činiti u skladu sa svojim razvojem i iskustvima. dakle, govorimo o djeci do tri, maksimalno četiri godine koje roditelji jako često, ovisno o situaciji, znaju "trpati" u "više razrede". Ali i obratno.
O tome govori i jedna nedavna studija u kojoj su super razjašnjeni neki termini previsokih očekivanja kojih roditelji jako često uopće nisu svjesni, a tako im nastaju svakodnevne situacije koje izmiču kontroli samo zato što dijete nije spremno biti ono što roditelji od njega očekuju. Jednostavno - dijete je još premalo.
Dijeljenje igračaka
Jednostavno - dijete tek u dobi od blizu četiri godine postaje spremno dijeliti svoje igračke, odnosno počinje razumijevati pojam dijeljenja. Sve do tada dijete jednostavno ne razumije zašto mora nekom drugome dati svoju igračku jer ga to žalosti. Mnogi roditelji u takvim situacijama pribjegavaju trikovima, a najbolji od njih je onaj trik da se slobodno može igrati svojom igračkom primjerice 15 minuta, a nakon toga mora je predati drugome. I sve to dobro funkcionira 15 minuta, no nakon toga dijete opet počinje sa svojim plačem, odbijanjem i jako ih se često u toj situaciji stigmatizira epitetima kao što je - zločesto i sebično, jer hej, imao si 15 minuta da se njome igraš! Ali to jednostavno ne i de tako, i tu nije riječ o karakteru djeteta već stupnju njihovog razvoja, a ona su u toj dobi jednostavno još "nerazvijena" za dijeljenje.
>>>Ne forsirajte i ne učite svoje dijete da moraju dijeliti svoje igračke<<<
U dobi od četiri godine kada počnu shvaćati koncept dijeljenja (jer počinju shvaćati da će tako i oni dobiti nešto tuđe) tek tada možemo početi očekivati da se pomalo počnu ponašati kao odrasli.
Kazne zbog nepoštivanja pravila
Pojam odgoja mnogi roditelji shvaćaju i kroz pojam sustava nagrada i kazni, odnosno sustav pravila ponašanja - što je dobro za izgradnju temelja, ali u dobi do tri godine djeca jednostavno sustavno pokazuju svoju volju da nametnuta pravila krše. Iz dana u dan. Oko jedno te istog pravila. Primjerice - spremanja igračaka. I to je nešto što roditelje silno ljuti, što roditelji ne mogu shvatiti jer dijete koje je radi nečega već bilo u kazni kao da ne razumije da će zbog iste stvari opet završiti u nekoj kazni. A sve samo zato što roditelji očekuju da će dijete u datom trenutku učiniti ono što se od njega traži, odnosno, da će se u tom trenutku sami sjetiti da su zbog te iste stvari jučer bili u kazni. Problem? Roditelji očekuju da će se dijete sjetiti kazne prije nego napravi glupost, no ta svjesnost može spriječiti samo zrelu osobu, ne i dijete koje je impulzivno i koje se uvijek ponaša u skladu sa svojim dječjim impulsima. Zato sustav kazne ponekad i do četvrte godine neće imati dugoročniji smisao, oni iz kazne neće naučiti ništa i to zato što se u tom trenutku kazne jednostavno neće ni sjetiti. Ma da im zaprijetite milijun puta.
Kontrola emocija
Kada bi odrasloj osobi netko zaprijetio da mora kontrolirati svoje emocije (još više od kontrole koju zreli ljudi već imaju u sebi), ta bi se osoba osjećala uvrijeđenom. E baš tako se osjećaju i djeca u trenutku svojih ispada - bijesa, glupiranja, plača... I kada im na tu njihovu emotivnu reakciju još dodate malo ulja na vatru željom da se iste sekunde smire - nastaje kaos. Ne zbog djece već zbog očekivanja roditelja. Kako kažu stručnjaci - dijete do 3,5 - 4 godine ne mogu kontrolirati svoje osjećaje! Jednostavno ne mogu i nikakve težnje modernih roditelja to neće promijeniti. A da oni misle najčešće baš tako dokazala je i ova studija po kojoj 24 posto roditelja/ispitanika koji imaju dijete do godine dana starosti smatraju da bi njihovo dijete, beba zapravo, trebala znati kontrolirati svoje emocije (zamislite tu tugu djeteta kada im se pokušava silom oduzeti njihovo osjećanje!!!), a 42 posto njih smatra da bi tu super moć samokontrole djeca trebala steći u dobi do 2 godine. Isto tako, većina roditelja djece do 3 godine smatra da djeca u toj dobi više ne bi smjela imati svoje ispade emocije i zato ih sve više i sve češće kažnjavaju zbog nečega što dijete u toj dobi jednostavno još uvijek nije spremno kontrolirati.
>>>Ne forsirajte dijete da se mora ispričati<<<
Ljubav prema djetetu
Naravno da svi očekuju od roditelja da voli svoje dijete, isto kao što se očekuje da većina roditelja odgaja svoje dijete najbolje što zna, no kada pitate roditelje čija su djeca sada već veća od ove spomenute dobi prvih tri-četiri godine, većina će reći - da smo barem malo više razumjeli svoje dijete. Da smo barem više razumjeli kako razvoj djeteta funkcionira - bi bismo sigurno bolji roditelji - s više strpljenja, s više kontrole svojih emocija i s puno manje vike i dreke.
Zato vi čija su djeca tek sada u ovoj razigranoj dječjoj dobi imate šanse biti bolji roditelji svojoj djeci.