Negativna iskustva iz djetinjstva često nas prate i u odrasloj dobi, čak i kada ih ne znamo jasno imenovati. Mogu se očitovati kroz osjećaj trajne žrtve, pasivno-agresivno ponašanje, povlačenje ili stvaranje slike da smo stalno sretni. Takva iskustva snažno utječu i na odnose koje gradimo kasnije u životu, osobito na stil privrženosti.
Trauma ima velik utjecaj na način na koji se vežemo za druge, a stabilno i emocionalno dostupno okruženje u djetinjstvu najčešće vodi prema sigurnoj privrženosti. Dakle, osjećaj zbunjenosti ili gubitka smjera u odrasloj dobi često ima korijen u sljedeća tri iskustva iz djetinjstva.
Ako skrbnici nisu odgovarali na djetetove potrebe, može se razviti nesigurno-izbjegavajući stil privrženosti. Odrasle osobe s ovim stilom često drže partnere na emocionalnoj distanci, skrivaju osjećaje i zatvaraju se kada drugi pokažu emocije, iako istodobno duboko žele bliskost.
Studija objavljena u časopisu Child Abuse & Neglect, koja je pratila 650 osoba od djetinjstva do kasnih tridesetih godina, pokazala je da su zanemarena djeca češće razvijala izbjegavajući stil privrženosti u odrasloj dobi. Ista studija zabilježila je i višu razinu depresije, anksioznosti te niže samopouzdanje desetljećima kasnije, piše YourTango.
Djeca koja doživljavaju trajno zanemarivanje, osobito kada ih povređuje osoba koja bi ih trebala štititi, mogu razviti bojažljivo-izbjegavajući ili dezorganizirani stil privrženosti. Takve osobe istodobno strahuju od bliskosti i od samoće, teško vjeruju drugima i boje se odbacivanja.
Kada je skrbnik istodobno izvor sigurnosti i straha, nastaje zbunjujuća dinamika koja ne nestaje u odrasloj dobi. Psihoterapeutkinja Marni Feuerman ističe da nedosljedna rana briga može dovesti do nesigurne privrženosti u kojoj osoba žudi za bliskošću, ali je se istodobno boji.
Ako su skrbnici ponekad bili brižni, a ponekad hladni ili odsutni, može se razviti nesigurno-ambivalentni ili anksiozno-preokupirani stil privrženosti. Odrasle osobe s ovim stilom često snažno traže bliskost i stalno prate promjene u odnosu, ponekad do razine pretjerane sumnjičavosti.
Mogu imati nisko samopouzdanje i izražene promjene raspoloženja. Psiholozi primjećuju da djeca koja odrastaju uz nedosljednu roditeljsku prisutnost nikada ne razviju osjećaj sigurnosti da će voljena osoba ostati, zbog čega u odraslim vezama često stalno očekuju napuštanje.