Foto: Facebook
"OVO je majčinstvo. Bez filtera, lijepog svjetla i novog ruža na osvježenim usnicama. Ovo je vlažna kosa od kiše, natruhe jučerašnje šminke koju sam jučer bila lijena skinuti. I suze. Da, to su i suze. Jer majčinstvo je ponekad stvarno teško. Pogotovo ako ste samohrana mama.", napisala je u neki dan na Facebooku jedna samohrana majka te svojom porukom zadobila brojne simpatije mama koje se, znamo to dobro, sustavno bore s isti demonima kao i ona.
"Suze su danas krenule na blagajni trgovine, a kako ih nisam mogla zaustaviti ni kada sam sjela u auto, suze su prešle i na mog starijeg sina jer on stvarno ne voli kada njegova mama plače. Znate kako sinovi samo vole svoje mame.
A suze su tu zašto? Zato što moja dva mala anđela danas baš i nisu bila anđeoski nastrojena.
Bilo je 8 ujutro kada sam shvatila da nemamo dovoljno mlijeka. Spremila sam nas na brzinu i zaputili smo se do trgovine jer ako moji bez nečega ne mogu ujutro to je čokoladno mlijeko. Ali, zamislite, u trgovinu još nije došlo svježe mlijeko i moj je mali automatski počeo plakati kao da je doslovno smak svijeta. Nisam ga mogla natjerati da sjedne u kolica, potom se nije dao svezati u ta kolica, pa je htio baš on držati sve stvari koje smo kupili u svom krilu. Nisam mu to dala kako ne bi sve prosipao po trgovini. Zatim se naravno jako naljutio. Toliko da je počeo mahnito izuvati svoje cipele i bacati ih po trgovini. Bacio je i moj novčanik kojeg ne uzeo iz vrećice i još se silno ljutio na namirnice koje jednostavno nisu stale u njegovo krilo, a on ih je silom baš tamo htio zadržati.
Vrištao je kao da ga netko kolje, a ljudi koji su pošli u miran šoping nisu mogli prestati zuriti u mene, u nas. Okej, s njima se mogu nositi. Neka zure, ignorirat ću ih.
Ali tada je moj problematični trogodišnji anđeo prestao s jecanjem jer si je utuvio u glavu da će se sada igrati supermena koji "leti" u kolicima. Okej, rekla sam mu samo da se čvrsto drži, ali naravno da je sila zakona takva da se on nije držao, da su kolica lagano zapela i da je on počeo padati. Prvo se nagnuo na jednu stranu gdje je srušio neke stvari s police, a zatim se, da si vrati ravnotežu naglo izokrenuo na drugu stranu te je usput lupio prolaznika. Tada sam ga zgrabila i izvukla iz kolica, ali je on automatski potrčao ispred mene. Malo predaleko. Potrčao je prema mini hladnjačama i nasumično ih krenuo otvarati jer je odjednom poželio barem nešto iz svake od njih. Požurila sam korak da ga spriječim u daljnjem divljanju, a onda je slučajno naišla jedna gospođa koja mi se prepriječila na mom putu. Pogledavala je mog sina, pa mene, a kako nisam mogla proći od nje fizički sam je malo pogurala. Ona je samo nastavila zuriti u mene optužujućim pogledom. Okej, i to sam mogla podnijeti, pa sam krenula dalje. No tada su moji klinci ugledali balone! Oh što ovi samo vole balone. No, jedan balon koštao je 8 dolara pa sam se premišljala. Da ih smirim obećala sam im kupiti jedan balon kojeg će dijeliti. Ne jedan nego najveći! Suze i divljanje je stalo, obojica su me pogledala umilno i uz obećanje da će ga dijeliti nabacili svoj najdivniji osmjeh. Ali idila je prestala čim je jedan zgrabio taj balon i odlučio da nije vrijeme za dijeljenje. Malo je reći da sam pukla, zgrabila taj balon i dodala ga blagajnici da ga, ako nije problem, vrati na svoje mjesto na što su moji anđeli naravno počeli još jače plakati.
U redu na blagajni doslovno su svi zurili u nas. od blagajnice do ljudi u redu, svi odreda s ogromnim neizrečenim upitnikom "Zar stvarno nisi u stanju kontrolirati svoju djecu?", a jedan postariji gospodin tada je ispod glasa pitao nisam li ja možda malo premlada za tu djecu. Ccc. To su sam se prelomila.
Suze su jednostavno krenule jer nitko od njih ne zna baš ništa o meni, kakva sam inače, kakva sam kao mama, ne znaju ni moju djecu. Ne znaju ni jesam li se možda udala prije nego što sam rodila svoju djecu, ne znaju da sam sama s njih dvoje jer sam morala pobjeći od nasilnika u kojeg se pretvorio moj bivši muž. Nemaju pojma koliko je teško biti sam i odgajati dvoje male djece. I kada još na sve to što me tišti naletim na toliko zurenja, optuživanja i odmahivanja glavom. To boli ljudi jer znate, nije uvijek ovako. Češće su situacije kada imam uzde u svojim rukama, kada uspijevam sasvim najnormalnije kontrolirati ispade svoje djece, kada ih uopće nemaju i ne osjećaju potrebu za njima.
No, ponekad situacija jednostavno izmakne kontroli kao tog jutra i onda ljudi stanu zuriti u vas kao da su ustvari jedva dočekali da nekoga mogu tako uzeti na zub. Nikome u tom trenutku ne pada na pamet s čim se sve jedna mama ponekad mora boriti i da još nije bilo ni 8 i 30 ujutro.
Zato ljudi, ako ikada opet budete svjedočili jednom ovakvom prizoru kakvog sam ja u samo nekoliko minuta ostavila iza sebe u trgovini - ne optužujte i ne dolijevajte još malo ulja na vratu svojim glupim reakcijama. I vi ste imali djecu, i vi ste bili djeca, pokušajte razumjeti da život s djecom nije uvijek lagan. I da ponekad jednostavno ima dana kada se jedna mama ne može nositi sa svime što joj dan donese. Pogotovo ne samohrana mama.
Sve mame na ovom svijetu jednostavno imaju ovakve dane. I to se neće promijeniti samo zato što ste vi odlučili osuditi je i usput rečeno, instinktivno pokazati svoje pravo lice. Po čemu se to razlikuje od instinktivne reakcije djeteta kojem su ovakvi ispadi, ako niste znali, toliko svojstveni za njihovu dob. Vi ste odrasli ljudi pa imajte malo više razumijevanja od ovih malih.