Ilustracija: Index
PROŠLO JE već, pa mjesec i pol, kako nisam pisala. Dogodilo se sto stvari i krenula sam barem 5 puta pisati, no na kraju dana kada su oboje zaspali, a ja ulovila malo vremena za sebe, morala sam odabrati – kada, krevet ili pisanje. Najčešće je to bio krevet. Poprilično često i bez kade samo sa, svim mamama poznatim, ispiranjem strateških dijelova tijela :). Pa što se događalo?
Sjećam se kad sam napisala kolumnu o Srebrnjaku da mi je par cura/žena napisalo da kad to krene, da nema stajanja. Bile ste u pravu :(. Badnjak smo proveli na Srebrnjaku, Božić također. Sestre u dnevnoj bolnici su bile divne. Nažalost ne mogu napisati isto za doktoricu koja je tada radila. Terapija kao i posljednji put, Ventolin, Flixotide, inhalacije, antibiotik i fizikalna terapija. Na dan kada smo otpušteni, doktorica je u otpusnom pismu napisala "...dobrog općeg stanja...", a Bubi nikad u životu nije kašljao tako jako i često kao tada. No dobro, valjda doktori znaju... Osim toga je napisala (ili krivo prepisala) da je Bubi sam davao podatke uz oca – Bubi niti priča, niti ima oca koji je tu. I još je tak nekoliko stvari prepisala od nekog drugog djeteta koje nemaju veze s Bubijem. E pa nisu prošla 2 tjedna, a Bubi je i dalje kašljao i opet su krenuli napadaji kašlja kad bi se skoro pa ugušio i, kad je uspio, povratio gro šlajma. I kaj sad? Niš, opet na Srebrnjak. Polako se osjećam kao doma kad sam tam. Znamo već skoro sve doktore pa ti rado mogu dati i savjet kome ići ;) Ovog puta nas je primila dr. Iva Dumbović Dubravčić i zaista imam samo riječi hvale za nju. Super odnos s roditeljem, super komunikacija s malim djetetom, super savjeti, totalna koncentracija – respect. Vjerujem da je jedan od razloga što je tako super što je i sama majka i prema malim pacijentima se ponaša kao prema svojoj djeci. Obzirom da sam vodila i Bubija i Bubicu gore, zadržali smo se u ambulanti. Bubiju je kašalj opet otišao u bronhoopstrukciju iliti suženje dišnih puteva koje vodi prema bronhitisu. Bubica ima lagani bronhitis. Jeeej, veselo! Opet Flixotode 2x2, Ventolin 3x1, inhalacije, drenaža i kapi za nos – ovog puta nas nije uputila u dnevnu bolnicu nego da to radim doma. Prošlo je par dana, no Bubiju i Bubici se stanje baš i nije popravilo pa sam otišla kod naše pedijatrice. Začudila se kako uz konstantnu terapiju Flixotideom Bubiju i dalje sve ide u opstrukcije pa je predložila da napravimo test na intoleranciju hrane, provjeru parazita i gljivica. Rekla mi je kako se to zove, no uz sve te bolesti u glavi, nisam zapamtila. Nekaj sa ...bio... Tako da drugi tjedan idemo i na to – oboje. Obzirom da je Bubica puna šlajma od 3.tjedna, rekla je da im je to slično i da moramo naći uzrok zašto se toga ne mogu riješiti i zašto se to stalno javlja. Držite fige – da saznam bilo što bila bih sretna.
Predzadnji put (Božić) nas je doktorica uputila i na pregled kod pulmologa te na alergološku obradu. Ipak je jedna cura bila u pravu koja je u prošloj kolumni gdje sam pisala za Srebrnjak napisala da mogu to raditi i klincima manjim od 3 god. Ali vele da rezultati nisu full točni... Vrijeme čekanja – 3 mjeseca!!! I to su bile peripetije – naručila nas je doktorica koja je mijenjala našu pedijatricu dok je bila na GO – direktno preko kompjutera i njihovog sistema. Pa sam ja drugi dan išla na Srebrnjak da pitam ima li što bliže jer će moje dijete u ta 3 mjeseca još minimalno 3 puta završiti kod njih na Hitnoj s Ventolinom i antibioticima i da mi to zaista ne predstavlja nikako veselje. Pa se teta potrudila i potražila – i našla je neki termin kod neke druge doktorice za mjesec dana. Super, pišite – velim ja. Ali ne, zašto bi nešto bilo jednostavno ako može biti komplicirano? Ne može me zapisati dok me doktorica ne makne sa termina za koji me je zapisala. Ja velim – ne kužim, pa to je Vaša bolnica, kaj ne možete Vi maknuti dijete s jednog termina i zapisati ga za drugi? Nažalost ne, veli teta meni. I naravno, termin će biti Vaš ukoliko se netko u međuvremenu, dok rješavate zavrzlamu, ne zapiše za isti... Super, divan sistem, fakat olakšava i štedi vrijeme nama roditeljima s malim, bolesnim klincima. No dobro, odem ja nazad kod tete doktorice i zamolim ju da makne Bubija kako bih ga ja mogla zapisati za raniji termin. I odem ja opet gore na Srebrnjak. I uspijem!!! Tako da javim rezultate za mjesec dana . Baš pričam s ekipom s Indexa kako bismo preimenovati kolumnu u „Dogodovštine na Srebrnjaku“.
Raspitivala sam se i za slanu sobu, ali mi je rekla naša teta doktor da sada vlada gripa i da nam to ne bi preporučila, posebno jer je Bubica tako mala. Ona i dalje nije cijepljena i čekam prvi trenutak kad će se osjećati zdravo. Problem je što na proljeće putujemo avionom u Španjolsku i voljela bih je do tada cijepiti – barem te 2 doze.
A Bubi – ne znam što ćemo s njim... Razmišljam da ga izvadim iz vrtića. Jer ovo baš i nema smisla. On ne dobije virozu koju odleži i za par dana je tip top, nego njemu to fakat ode na bronhije i na pluća i jako se muči s kašljem. Svaki njegov kašalj traje po nekoliko sekundi, ponavlja se svakih par minuta i završava sa pokušajem povraćanja ili povraćanjem šlajma. Katastrofa – boli me gledati ga kako se muči. I znam da će mi sada neke mame napisati da ga nisam ni trebala davati u vrtić kad sam doma s malom bebom, ALI NE, NE SLAŽEM SE S VAMA, sorry :( On je toliko sretan u tom vrtiću da se to ne da opisati. Ujutro kad ga dofuram, on jedva pričeka da mu skinem jaknu, cipele, kapu i ostatak obleke kako bi mogao ući u dvoranu. Odmah se ide grliti s curama i dečkima s osmjehom od uha do uha. Popodne kad dođem po njega, on želi ostati još i igrati se. Tete u vrtiću (kakve god bile, a naše su super) su educirane i znaju što raditi s malim klincima – uče ih kroz igru, rade super projekte i zabavljaju ih. Bez obzira što sam članica milijun grupa na FB o razvojnim igrama i slično, to nije to. Ja se uz malu bebu, kućanske poslove i sto drugih stvari koje trebam obaviti jer sam solo s njima, ne stignem tako kvalitetno baviti s Bubijem. I kako je logopedica rekla – što se tiče njegovog kašnjenja govora – njemu treba neko drugo okruženje, ne Vi, jer on zna da Vi njega sve razumijete i ne trudi se. A u vrtiću ga tete i djeca ne razumiju i morat će se više truditi. Da ne pričam o socijalizaciji. No, obzirom na sve bolesti koje nas prate, možda ću morati predati ovu bitku i povući se... Sada s njih dvoje razumijem onu izreku što su naši stari uvijek rekli: „Neka je samo zdravlja, sve ostalo će doći.“ Jer na kraju dana, njegovo i njeno zdravlje mi je najbitnije.