Odgoj djece 70-ih godina prošlog stoljeća bio je znatno drugačiji od današnjeg. Roditelji su, često i nesvjesno, primjenjivali metode koje su njihovu djecu činile otpornijima i spremnijima za život. Nisu ih štedjeli kućanskih poslova, već su ih poticali na razvoj praktičnih vještina ključnih za samostalan život. Učili su ih važnosti obitelji, suradnje i poštovanja, opremajući ih emocionalnim i socijalnim alatima potrebnim za uspjeh.
U 70-ima se podrazumijevalo da djeca moraju biti snalažljiva. Učili su ih krpati odjeću i popravljati pokvarene stvari umjesto da se odmah kupuju nove. Istraživanja potvrđuju da takav pristup produljuje vijek trajanja predmeta. Djeca koja su naučila vještinu popravljanja izrasla su u odrasle koji razumiju i cijene važnost održivosti.
Djeca su redovito sudjelovala u kućanskim poslovima, što im je pomoglo razviti disciplinu i radnu etiku. Studija provedena na Harvardu pokazala je da su djeca s redovitim zaduženjima izrasla u uspješnije i produktivnije odrasle osobe, koje su ujedno bile i otpornije na životne izazove.
Roditelji se nisu ustručavali pustiti djecu da se suoče s posljedicama svojih postupaka. Iako je to ponekad bilo neugodno, djeca su tako učila razumjeti i regulirati vlastite emocije. Studija sa Sveučilišta Stanford potvrdila je da djeca kojoj roditelji dopuste da samostalno rješavaju probleme lakše kontroliraju svoje ponašanje. Suočavanje s posljedicama gradilo je emocionalnu otpornost nužnu za život.
Djecu se poticalo da pronađu male poslove ili hobije još tijekom školovanja kako bi shvatili vezu između truda i rezultata. Prema studiji Instituta za politike zapošljavanja, mladi koji su radili uz školu kasnije su u karijeri imali veće plaće i bili su kraće nezaposleni. Rana izgradnja radne etike vodila je do većeg poslovnog uspjeha.
Pristojno ponašanje i manire bili su visoko na listi prioriteta. Roditelji su znali da će tako odgojiti djecu koja poštuju druge, vodeći se zlatnim pravilom - ponašaj se prema drugima onako kako želiš da se oni ponašaju prema tebi. Učenje poštovanja od malih nogu temelj je za izgradnju kvalitetnih odnosa i sretniji život u odrasloj dobi.
U vremenima koja su se smatrala sigurnijima, djeca su imala više slobode za igru vani bez stalnog nadzora roditelja. To im je omogućilo da razviju odgovornost i postanu neovisna. Izvješće Dječje bolnice C.S. Mott sa Sveučilišta Michigan potvrđuje da sloboda potiče neovisnost, samopouzdanje, otpornost i sposobnost rješavanja problema.
Bavljenje timskim sportovima bilo je iznimno popularno i poticano. Kroz takve aktivnosti djeca su razvijala važne socijalne vještine. Jedna je studija pokazala da sudjelovanje u grupnim aktivnostima pozitivno utječe na emocionalni razvoj i komunikacijske vještine. Učili su surađivati i konstruktivno rješavati sukobe, što im je koristilo kasnije u životu.
Zajedničke večere, izleti i druženja bili su prioritet. Roditelji su inzistirali na kvalitetnom vremenu provedenom s obitelji, čime su djeci usadili osjećaj njezine važnosti. Istraživanja potvrđuju da se djeca u takvom okruženju osjećaju podržano, što pozitivno utječe na njihovo mentalno zdravlje i u odrasloj dobi te ih uči kako graditi vlastite obiteljske odnose.
Roditelji su shvaćali važnost učenja razlike između straha i stvarne opasnosti kako bi potaknuli djecu da budu hrabra, ali i promišljena. Kroz takozvanu "rizičnu igru", djeca su razvijala kreativnost i spontanost. Učila su kako procijeniti situaciju i preuzeti proračunate rizike koji su ključni za osobni rast i razvoj.
Djecu se učilo da ne budu rastrošna - kroz izradu predmeta, rad u vrtu ili popravke. Tako su naučili cijeniti vrijednost rada i stvari koje posjeduju. Istraživanja pokazuju da djeca odgojena na taj način postaju odrasli koji prakticiraju održivost, svjesni njezine ekološke i financijske važnosti. Iako toga možda nisu bili svjesni, roditelji 70-ih su ovakvim odgojem stvarali snažne i otporne ljude.