Foto: Screenshot
SRAMOTNA pljačka navijača, koju je FIFA započela u Francuskoj 1998. godine, u Brazilu će doseći svoj vrhunac.
Da pojasnimo. Na Europskim prvenstvima oduvijek su se utakmice jedne skupine igrale u najviše tri grada domaćina. Značilo je to da jedna reprezentacija igra najmanje dva susreta na istom stadionu, što je navijačima uvelike smanjivalo troškove i olakšavalo kretanje . U Portugalu 2004. Hrvatska je primjerice igrala dvoboje protiv Švicarske i Francuske u Leiriji, a onaj s Gordim Albionom u 150 kilometara udaljenom Lisabonu. Četiri godine kasnije Vatreni su otvorili Euro utakmicom s Austrijom u Beču, da bi preostale dvije igrali u Klagenfurtu. Identično je bilo i u Poljskoj 2012., Irci i Talijani u Poznanu, Španjolci u 350km udaljenom Gdanjsku.
Na ovaj način funkcionirala su i Svjetska prvenstva do onog u Francuskoj 1998. godine, kada je FIFA odlučila započeti vjerojatno najveću pljačku u povijesti nogometa. Svaka utakmica skupine na različitom stadionu, šest gradova domaćina. Pod izlikom da žele spriječiti taborenje navijačkih skupina u pojedinim gradovima, konstantna fluktuacija navijača trebala je ponajprije donijeti veliku zaradu. Tako su hrvatski navijači, umjesto ukupno 100 kilometara na Euru u Engleskoj ili 150km u Portugalu, u Francuskoj bili prisiljeni proputovati preko tisuću kilometara samo u skupini - ukupna udaljenost između Lensa, Nantesa i Bordeauxa. Popularni France `98 pratilo je na tribinama ukupno 2.800.000 gledatelja.
Da je samo trećina stigla iz inozemstva, to je milijun navijača koji konstantno putuje diljem zemlje. Četiri godine kasnije, krovna Svjetska nogometna organizacija nastavila je s istom praksom, međutim pokazala je barem zrnce razumijevanja. Svjesna da ne može očekivati kako će navijači svakih nekoliko dana brodovima ploviti iz Japana u Koreju ili obrnuto, odlučila je skupine podijeliti u dvije zemlje. Opet su se utakmice igrale u različitim gradovima, ali su udaljenosti bile donekle pristojne. Hrvatski navijači su proputovali oko 600-njak kilometara, od Niigate preko Ibarakija do Yokohame. Naravno, oni čija je reprezentacija igrala u Sapporu ili Oiti, odnosno otocima Hokkaidu i Kyushuu, prošli su puno gore.
Svjetska smotra u Južnoj Africi 2010. godine, otvorila je novu epohu međugradskih putovanja. Hrvata nije bilo, ali na svojim džepovima dobro su sve zamke geografski goleme zemlje osjetili ostali navijači. Dobar su primjer Francuzi koji su prvu utakmicu igrali u Cape Townu, drugu u Polokwaneu, a treću u Bloemfontainu. Srećom pa su ispali već u skupini jer su već do tada proputovali ukupno 2500 kilometara unutar Južne Afrike. Čak i ovo, u usporedbi s onim što nogometne zaljubljenike očekuje u Brazilu, čini se razumnim. Brazil je po površini peta najveća država na kugli zemaljskoj, a udaljenosti između gradova domaćina SP-a astronomske su.
Manaus i Porto Alegre dijeli 3500 kilometara zračne linije, cestom se ni ne može doći. Od Cuiabe do Fortaleze, Natala ili Recifea ima 3200 kilometara, dok Porto Alegre od ovih sjevernjačkih gradova dijeli 4200 kilometara cesta. Naravno, ima i gradova koji su udaljeni 400-njak kilometara, ali samo će jedna od 32 reprezentacije uživati u blagodatima njihove blizine. Ostale čeka noćna mora. Posebnu je glupost Fifa napravila svrstavanjem europskih momčadi u četvrtu jakosnu skupinu, što će značiti da ove ekipe mogu samo zauzeti pozicije A4, B4, C4 itd.. Interesantno, sve reprezentacije na ovoj poziciji neće odigrati nijednu jedinu utakmicu u četiri centralna grada Brazila - Sao Paolu, Rio De Janeiru, Belo Horizonteu i Brasiliji.
Zašto je ovo problematično? Brazil ima samo dva internacionalna aerodroma, onaj u Riju i Sao Paulu, tako da sve europske navijače po slijetanju očekuju novi letovi astronomskih cijena ili čudovišna 40, 50-satna truckanja zaboravljenim cestama. Kako će se skupine tek izvući u petak, još se mogu pronaći jednosmjerni letovi iz Rija za Manaus, Natal, Porto Alegre za oko 2000kn, a oni između manjih gradića za 3500 kuna. Zbog nepostojanja željezničkog prometa i gotovo nemogućih uvjeta na cestama te karte planut će vrlo brzo, a onda će prosječni hrvatski navijač za tri avionska leta po Brazilu platiti preko 20 tisuća kuna. A sve to bez smještaja, koji je već sad otišao u nebo. Jednom riječju - sramota!