Foto: Guliver Image/Getty Images
PREVRTITE sve dosadašnje reprezentativne cikluse u povijesti hrvatske reprezentacije, a slobodno ju proširite i na onu bivše države. Nikada nije postojao popis pozvanih igrača oko kojeg su se svi složili, a vjerojatno takav neće postojati nikad. Klubaško simpatiziranje, izborničko osobno favoriziranje ili različita valorizacija igračkih kvaliteta najčešći su uzroci tog fenomena. Ništa ne čudi posljednji izbor Ante Čačića – ipak je još jednom potvrdio kako je najdosadniji izbornik na svijetu.
Dimna zavjesa skriva se iza same sebe
Pisao sam već o Anti Čačiću i njegovom imenovanju. Oduvijek sam smatrao da ga javnost prezire van svake kritike i razuma, iako je poprilično jasno kako je on samo dimna zavjesa iza puno ozbiljnijih i kompliciranijih struktura. Na kraju krajeva, nije ni prvi ni zadnji izbornik koji će eventualno poslužiti kao žrtveno janje onda kada se rezultatski kihne – to su bili, samo od nedavnih izbornika, i Niko Kovač i Igor Štimac. Za razliku od svojih prethodnika koji su došli na poziciju kao likovi koji su bili velike igračke face, on nije imao taj luksuz da galvanizira igrače samim svojim nastupom. Jednostavno, nije bilo bitno koliko je bolji ili lošiji od prethodnika, uvijek je bio, a i dalje je percipiran kao tip iz druge ili treće lige, trener tamo neke Dubrave koji može uspjeti samo slučajno. I dok je takav sud podosta iracionalan, čini se da se svakom svojom idućom odlukom Čačić pokušava uklopiti u taj stereotip. Dimna zavjesa počela se skrivati iza same sebe, a fond nelogičnih odluka i tapkanja u mjestu bogatiji je u svakom idućem reprezentativnom okupljanju.
Frontmen kojem ne trebaju bek vokali
Kako ocijeniti, osim nelogičnom, odluku da se kao jedinu dvojicu bočnih igrača pozove Šimu Vrsaljka i Josipa Pivarića? Jasno, igrači poput Vide ili Jedvaja mogu po potrebi uskočiti i na te pozicije, ali zar je zbilja potrebno pet ili šest stopera u ogledima ispred nas, posebno imajući u vidu činjenicu da se Pivarić vratio nakon teške ozljede? Konstantni problemi na lijevom beku polako su postali obilježje hrvatske reprezentacije, prepoznatljivi poput kvadratića na dresovima. Takav problem sigurno se ne rješava upornim ignoriranjem, odnosno forsiranjem istih igrača. Istina je da nemamo klasu na lijevom boku, ali nije istina da nemamo boljeg od Josipa Pivarića. Sigurno ne u toj mjeri da su Striniću ili Leovcu hermetički zatvorena vrata reprezentacije. Igra koja izrazito ovisi o Modrićevoj kontroli sredine terena treba kao preduvjet širinu u igri, što znači da su baš bekovi u ovakvoj koncepciji oni koji su najprirodnija rješenja za iznošenje lopte. Diskreditirati njihovu važnost paušalnim i polovičnim odlukama koje jednostavno ne pokazuju napredak, izrazito je nerazumno. A još je nerazumnije ne pozvati zamjenu kada jedan od dvojice bekova, Vrsaljko, otpadne zbog povrede, posebno s obzirom na činjenicu da se Srna oprostio. Koja je funkcija pretpoziva onda, ako ne reakcija na ovakve situacije? Izgleda, nažalost, da su i oni pro forma sadržaj, nužno zlo koje prijeti uzburkati već poznati kurs.
Pašalić – čovjek koji ne može pobijediti
Obrambena linija sa strane, ostatak ekipe, barem što se kadra tiče, poprilično je definiran. Upitno je tek ima li Čačić vizije i snage na klupu skloniti Mandžukića u utakmicama u kojima treba veći doprinos u izgradnji igre, u kojoj mu Nikola Kalinić, a posebno Andrej Kramarić mogu pružiti mnogo više. Maknemo li na stranu Modrića i Rakitića kao najveće zvijezde ekipe ili Perišića koji se istaknuo kao najstandardniji igrač, jako je podcijenjena uloga Marcela Brozovića. Naš napad često je statičan, previše uvučen bez prave dubine i širine, uz kronični nedostatak igrača koji igraju između linija. Brozovićeva prodornost bez lopte i ulazak u dubinu iz drugog plana nekad daje prijeko potrebnog zraka i zapravo je najsmisleniji oblik organiziranog napada ove selekcije. Mario Pašalić dokazao je i u četvrtoj ligi kako može pružiti ekipi igru u oba smjera, a u ovoj konstelaciji snaga dati i balans ekipi, ili barem direktnu konkurenciju Brozoviću. Premda Hrvatska zbilja obiluje klasom u tom dijelu terena, radi se o igračima sličnih navika i kretnji, a igrač poput Pašalića može pružiti novu dimenziju. Valjda. Ako ikada dobije šansu to opovrgnuti, prvi ću se posuti pepelom.
Nepozivanje Franka Andrijaševića ima ipak kudikamo više rezona. Andrijašević zabija enormnu količinu golova za jednog HNL veznjaka, ali izuzev igre u završnici (koja je svakako na višoj razini od Brozovićeve), u ostalim elementima ne nudi dovoljno da istisne nekog od postojećih rješenja u kadru. Prevedeno, Franko je igrač s 25 godina koji ne radi razliku i nema pretjerane potrebe u takvim uvjetima uvoditi ga u selekciju. Loša poruka, doduše, koja se šalje tim nepozivanjem, je odnos reprezentacije prema domaćoj ligi. Možda bi dobila više na kredibilitetu, a dobri igrači na motivaciji da ostanu malo dulje, kada bi postojao neformalan dogovor kako će njezini najbolji igrači biti pozvani u reprezentaciju. I ako već takav poziv predstavlja nagomilavanje igrača na istoj poziciji, u svakom slučaju ga je lakše i logičnije podnijeti nego poziv Duji Čopu kao četvrtom napadaču u sistemu u kojem igra samo jedan. Pa ako se i pokoja od ovih nelogičnosti apsolutno legitimno može pripisati razlikama u mišljenju, uzorak koji se ponavlja kroz sva ova pitanja pokazuje jednu istinu – Čačiću trendovi igre i forme njegovih igrača nisu pretjerano bitni. Pročitajte još jednom posljednju rečenicu, ako vam nije jasno koliko je to bizarno.
Estonija je savršena Čačićeva slika
I tako ćemo po jubilarni 84. put odmjeriti snage s velikim sportskim prijateljima iz Estonije, a poziv Perišiću koji ne smije nastupati protiv Ukrajine sugerira visok stupanj ozbiljnosti. Vjerojatno kako bi se postigla pobjeda prijeko potrebna za opravdanje baš ovakvih poteza, bez saznanja odgovora na barem jedno od gorućih pitanja, čime se zatvara već uhodani reprezentativni krug. Čačić će tako možda postati najnoviji u nizu izbornika koji odbija shvatiti kako je igra s kojom se dolazi na velika natjecanja proces koji se aktivno stvara traženjem rješenja za vrijeme kvalifikacija, a ne poklon bon kojeg FIFA šalje u paketu s plasmanom. Tako će utakmica protiv neatraktivnog suparnika 4 dana nakon Ukrajine, u kojoj će najveće zvijezde biti mislima na svoja klupska zaduženja, bez iskušavanja novih rješenja biti savršen odraz Ante Čačića. Najdosadnijeg izbornika na svijetu.