PRVA scena: Na kraju poluvremena utakmice Španjolska - Hrvatska u Ligi nacija, Ivan Perišić (37), legenda ne samo hrvatskog nogometa te kapetan Hrvatske na toj utakmici, prišao je Lamineu Yamalu, koji je do tada riješio oba gola Španjolske za vodstvo 2:1 te ga pitao za dres.

Tinejdžera od kojeg je dvostruko stariji, kapetan Hrvatske usred utakmice na kojoj Yamal uništava Hrvatsku moli dres. Čini to premda je jasno da rezultat u tom trenutku laska Hrvatskoj i da će je Španjolska natrpati koliko joj se bude dalo.

Kako bi hrvatska poniznost bila potpuna, Yamalu je usred utakmice prišao i Joško Gvardiol. Najskuplji branič u povijesti čestitao je Yamalu zato što ga je ovaj izvozao u prvom dijelu. Napomenimo da je na kraju bilo 4:1 za Španjolsku te da je i taj rezultat laskao Hrvatskoj.

Bilićeva momčad odigrala je jako loše, dok je izostanak pristupa, truda i volje njezinih igrača bio nedopustiv. Oni su u Sevillu došli biti statisti na proslavi naslova svjetskih prvaka i što prije od njih izmoliti dresove i rukovati se s njima, a ne biti im što dostojniji suparnici i boriti se s njima.

Tri scene koje govore sve o Bilićevoj Hrvatskoj

Druga scena: Odmah nakon utakmice Hrvatska - Engleska 0:7 u Rijeci, najtežeg poraza u povijesti nogometne reprezentacije Hrvatske, njezin igrač Kristijan Jakić prilazi Judeu Bellinghamu, igraču koji je na toj utakmici uništio Hrvatsku i moli ga za dres. Molba suparničkom igraču za zamjenu dresa, posebno ako je u pitanju velika zvijezda, normalan je i čest čin u nogometnom svijetu.

Međutim, to se nikako ne radi nakon što si bio sudionik najgoreg poraza u povijesti reprezentacije tvoje države. Ako već Jakić sam to ne zna, onda mu je to netko trebao reći. Taj netko očito nije kapetan ili iskusniji suigrač, s obzirom na ono što je Perišić učinio usred utakmice sa Španjolskom. Međutim, onda mu je na to trebao skrenuti pažnju izbornik.

Treća scena: Kamere su često tijekom kataklizme na Rujevici pokazivale hrvatskog izbornika Slavena Bilića. Njegov izraz lica i govor tijela cijelo vrijeme odavali su potpunu nemoć, pomirenost s katastrofom i tugu. Ništa od toga ne inspirira igrače koje bi trebao voditi.

Bilić je jako podsjećao na samog sebe nakon što je Turska šokantno zabila Hrvatskoj koja je već slavila prolazak u polufinale Eura. Problem je što je to bilo 2008., a scene iz Rijeke nastale su 18 godina kasnije, kada Bilić ima 58 godina i daleko je trenerski iskusniji.

Pod Bilićem je Hrvatska za par dana od sile postala sprdačina

Ove tri scene govore sve o Bilićevoj Hrvatskoj i tome zašto se pod povratnikom na izborničku funkciju Hrvatska u samo tjedan dana od svjetski respektabilne reprezentacije, koju nitko ne želi za protivnika, pretvorila u sprdnju nogometnog svijeta, a njezin izbornik u tipa kojemu se rugaju memovima.

Bilić je tijekom prvog mandata na klupi Hrvatske (2006. - 2012.), ali i dugo nakon toga, slavljen kao mesija. Postao je narodni junak, najomiljeniji tip u državi, neupitni idol. Prikazivalo ga se kao spasitelja hrvatskog nogometa, okoštalog u Barićevoj igri sa "sedam stopera" i s anakronim, tvrdoglavim Cicom Kranjčarom.

Staru gardu zamijenio je mladi roker, pravnik, intelektualac u kopačkama i kako su ga sve veličali njegovi prijatelji iz novinarskog ceha. Bilić je revoluciju izveo tako da je u reprezentaciji Hrvatske promijenio igrače, način igre i pristup.

Bilić se pretvorio u one koje je nekad davno zamijenio. Mladi revolucionar sada je umorni, nemoćni starac

Problem je što se Bilić u reprezentaciju vratio 20 godina kasnije kao oni koje je nekad davno slavljeno zamijenio. Bilić je u svojoj prvoj eri u reprezentaciju ubacio mlade reprezentativce Modrića, Eduarda i Ćorluku, a sada moli 41-godišnjaka i 37-godišnjaka da ostanu nositi mu novu reprezentaciju.

Nekada mladi revolucionar, koji je uz aut-crtu nahajpan svaku utakmicu više igrao nego što je vodio momčad, jedva se suzdržavajući da ne utrči u teren i zaigra za Hrvatsku, sada je umorni starac. Bilić sada uz rub terena izgleda kao da mu je svega dosta i kao da odrađuje.

Točnije, izgleda kao njegovi igrači na terenu, na kojem su i protiv Španjolske, a posebno protiv Engleske, bili šetači. Bilić, koji je prije 20 godina bio revolucionar, sada se prepustio staračkoj inerciji. Igrači koje vodi to odmah osjete, pa mu zato i izgledaju na terenu kao u Sevilli i u Rijeci.

Je li HNS doista mislio da će reprezentaciju podići trener koji godinama skuplja otkaze i otpremnine?

Nije neumjesno postaviti pitanje vodi li ih uopće, jer to što momčad puna sjajnih igrača, u dvije važne utakmice zaredom pokaže tako zapanjujući nedostatak želje i volje porazno je i nedopustivo za bilo kojeg trenera. Sramotni, nakaradni pristup igrača Hrvatske nije samo njihova krivnja, nego i izbornikova.

Bilić se vratio na klupu Hrvatske nakon 14 godina, a na zadnje dvije utakmice nije pokazao da mu je godilo to što je zadnje dvije godine bio bez posla. Izgubio je svlačionicu, a da ju još nije ni upoznao jer je i sam očito pogubljen.

I tako dolazimo do ključnog problema s Bilićem. Kada maknemo njegov besprijekorni imidž i PR, na kojem neumorno radi vojska novinara, ostaju činjenice da je riječ o treneru koji je zadnje uspjehe imao prije 10 godina. Koji je od tada, ali i prije toga, postao predmet sprdnje kao onaj koji skuplja otkaze i otpremnine. I to po Kini, Saudijskoj Arabiji i Championshipu, a ne u elitnim ligama i klubovima.

Prevara je definitivno razotkrivena

Bilić je odavno pročitan i ovo je sada samo bolan dokaz onoga što je već dugo poznato. Povratnik Bilić ne izgleda samo na utakmicama kao dead man walking (ili sitting). Takav je i na obraćanjima javnosti.

Bilić od prije 20 godina je na presicama bacao baze kojima je bacao u delirij novinare, a s potpisnikom ovog teksta se žestoko svađao. Danas je i na tom polju propao kao pozicioniranje Gvardiola i Vuškovića protiv Engleske.

Jedino gore od sumnje u Bilićevo hrvatstvo je njegovo opravdavanje i ulagivanje desničarskim bijednicima

Kada je Bilić opet postavljen za izbornika, "domoljubni" influenseri su toliko glasno izražavali sumnju u njegovo domoljublje, da je izbornik na prvoj, povratničkoj presici morao dokazivati da je on ipak usmjeren desno. Činjenica je da je Bilić uvijek bio sve što treba biti, pa je tako igračima puštao Thompsona i nosio majicu s Che Guevarom, ali i da je stvarno bijedno sumnjati u njegovo hrvatstvo.

Međutim, ništa lošije nisu Bilićeve reakcije na to. Nakon što se na spomenute nebuloze ozbiljno opravdavao svojim desnim usmjerenjem, slijedila je nova domoljubna provjera, na koju je također poslušno odgovorio. Detektirali su mu "grijeh" nedržanja desnice na srcu prilikom intoniranja "Lijepe naše" u Pragu, na prvoj povratničkoj utakmici kao izbornika, a Bilić je odgovorio kako se to "neće ponoviti".

I onda je s desnicom na srcu, koju su inače kao mjeru domoljublja u Hrvatskoj uveli HDZ-ovci koji su Hrvatsku opljačkali, u dvije utakmice okončao s gol-razlikom 1:11. Umjesto da ih sve pošalje u pičku materinu uz poruku da je on zbog igranja za Hrvatsku gotovo postao invalid, Bilić se desnoj žgadiji opravdava i ulaguje.

"Sada svi moramo podržati Bilića i ranjene Vatrene". Ne, to nisu zaslužili

Hrvatski sportski novinari ne znaju kako se postaviti u ovoj situaciji. Ne mogu pisati protiv Bilića jer su ga stvorili i na životu održavali mit koji ne postoji. Međutim, čak ni oni ne mogu negirati očito. Da pod Bilićem igre nema, da je pristup igrača skandalozan, greške vrhunskih nogometaša amaterske, rezultati katastrofalni i da izbornik pojavom izaziva sažaljenje.

Zato pribjegavaju omiljenom utočištu i stilu. Patetici. S naslovnica portala cijedi se kako "sada svi moramo podržati Bilića" i "ranjene Vatrene" jer im je to "potrebno kao nikad prije". Svima koji pišu i padaju na takve nebuloze treba pustiti snimke iz Seville i s Rujevice. Izbornik i igrači zaslužuju da im se okrenu leđa jer sramote Hrvatsku u koju se toliko zaklinju, a Bilić mora otići. Nije se trebao ni vraćati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala