"U reprezentaciji bih volio vidjeti igrača kojeg obožavam zbog njegove drskosti"
HRVATSKA reprezentacija završila je grupnu fazu Lige nacija na trećem mjestu skupine A3, sa šest bodova iz šest utakmica. Drugi mandat Slavena Bilića na klupi Hrvatske započeo je pobjedom protiv Češke 2:1 u Pragu, no uslijedila su četiri uzastopna poraza. Posebno težak bio je onaj protiv Engleske u Rijeci (0:7), najteži u povijesti hrvatske reprezentacije. Hrvatska je dvaput izgubila od Španjolske, a potom i od Engleske u Londonu, iako je u tim utakmicama pokazala da se može nositi s najjačima.
Negativan niz prekinut je u posljednjem kolu pobjedom protiv Češke 2:1 na Opus Areni u Osijeku. Hrvatska je povela golom Ivana Perišića u drugoj minuti, Adam Hložek izjednačio je u 84., a Lovro Majer tri minute kasnije donio pobjedu. Time je Bilićeva momčad izbjegla izravno ispadanje iz elitnog ranga Lige nacija, osigurala doigravanje za ostanak i mjesto u prvom jakosnom šeširu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2028. godine.
Iza Hrvatske je tako turbulentan ciklus tijekom kojeg je Bilić isprobao brojne igrače i taktičke varijante, a pred njim je zadatak izgradnje momčadi koja će u budućnosti moći konkurirati najboljima. O svemu tome pričali smo s Dejanom Radonjićem, iskusnim napadačem s domaćih travnjaka.
Radonjić (36) je bivši napadač Dinama, Istre, Lokomotive i Šibenika, a igrao je i u Izraelu, Rusiji i Kini. Njegovu karijeru obilježio je nesvakidašnji put od juniora Bayerna, preko studija prava, rada u tvornici oružja i županijskog nogometa do nastupa na najvišoj razini. Tri godine nakon završetka igračke karijere radi s mlađim kategorijama NK Karlovca i postupno gradi svoj trenerski put.
Kako ste vidjeli posljednji ciklus hrvatske reprezentacije, poraz od Engleske i pobjedu protiv Češke? Kakav je vaš dojam nakon prvih šest utakmica Slavena Bilića u njegovu drugom mandatu?
Bilić je dobio jako težak posao. Došao je nakon Zlatka Dalića, koji je napravio povijesne, fantastične rezultate, što ljudi vrlo brzo zaboravljaju. Mislim da se čak ni dok je bio izbornik nije dovoljno vrednovalo ono što je napravio. Daj Bože da to ponovimo, ali ne znam hoćemo li mi koji smo danas živi i zdravi ponovno doživjeti da Hrvatska bude druga ili treća na Svjetskom prvenstvu.
Bilo je sreće, naravno, ali sport je sreća, život je sreća. Daliću još jednom treba čestitati. Isto tako, čestitam Biliću što je uopće prihvatio taj posao. Znamo da je veliki trener, radio je u velikim svjetskim klubovima. Sada mora postupati na svoj način, mora biti svoj, što on u suštini i jest.
Pozvao je neke druge igrače, isprobao ih je, bilo je puno različitih formacija, puno igrača koji ranije nisu igrali zajedno. Mislim da je Bilić svjesno ušao u testnu fazu, da vidi od koga što može dobiti u određenom trenutku. Naravno da nije očekivao poraz od 7:0, ali ja to apsolutno ne smatram toliko katastrofalnim koliko se prikazuje.
Jasno da nije lijepo izgubiti 7:0, nema ništa pozitivno u takvom rezultatu. Međutim, već je odgovor u sljedećoj utakmici protiv Španjolske bio dobar. Vodili smo, mogli smo otići i na 2:0. Na kraju smo izgubili, ali pokazali smo da se možemo nositi s takvom reprezentacijom.
Ipak, Liga nacija nije najvažnije natjecanje. Vidjelo se da Bilić testira i traži odgovore. Na kraju krajeva, i sam je to izjavio. Treba mu čestitati na toj hrabrosti. Najlakše bi mu bilo postaviti dokazane igrače. Međutim, odlučio je isprobati druge mogućnosti, znajući da će mu biti potrebna široka lepeza mogućnosti u budućnosti.
Sve u svemu, mislim da je ovo bio korektan ciklus, osim tog ružnog poraza. Zaboravljamo da su Englezi jučer dotukli Španjolce. Engleska ima strašnu kvalitetu. Njima je četvrti igrač na klupi na nekoj poziciji vjerojatno bolji od dosta naših igrača. Ili, ajmo reći, barem je plaćeniji.
Morgan Rogers, igrač vrijedan stotinjak milijuna eura, ušao je s klupe i zabio nam sedmi gol...
Tako je. Oni imaju takve igrače koji čekaju priliku. A s druge strane imate Španjolsku, aktualnog prvaka Europe i svijeta, koja već pet, šest ili sedam godina radi dar-mar u svjetskom nogometu. To su dvije reprezentacije koje su u ovom trenutku sigurno među najboljima na svijetu. I mi smo se s njima, ako izuzmemo tih 7:0, u preostale dvije utakmice nosili korektno i dobro. Moglo je to otići i na našu stranu.
Zato taj poraz ne bih gledao toliko kritično. Jednostavno je bio takav dan. Takve se stvari događaju i drugima. Dogodi se veliki poraz, trener dobije otkaz i sve se počne rušiti. Ali mi imamo ljude u HNS-u koji to dobro vode. Znali su da jedan poraz neće poremetiti cijelu strukturu HNS-a i hrvatskog nogometa.
Iskreno sam se nadao da neće biti ishitrenih reakcija i da se neće odmah tražiti novi izbornik. Bilić je prihvatio posao i mislim da će to ići u dobrom smjeru. Naravno, bit će teško zadovoljiti apetite svih nas u Hrvatskoj. Pitanje je možemo li ponovno postaviti ljestvicu toliko visoko. Teško će biti ponoviti ono što smo imali.
Čini li vam se realnim da je Hrvatska danas u svjetskim nogometnim okvirima viša srednja klasa? Korak smo ispred reprezentacija poput Češke, ali ipak iza onih najboljih, kojima možda možemo zaprijetiti na velikom natjecanju uz malo sreće.
Slažem se s tom ocjenom. Opet ponavljam, nikada nije lako kada se promijeni trener. Tu je jako važna struktura koja postoji iznad njega. To se najbolje vidi na Manchester Unitedu. Koliko su oni trenera promijenili? Je li Pochettino četrnaesti ili petnaesti? Nemam pojma. A prije njega imali su dobre, dokazane trenere. Nisu to bili nekakvi bezveznjaci.
Međutim, stalno nešto traže. Kod njih očigledno nešto odozgo ne funkcionira. Kod nas to, hvala Bogu, funkcionira. Tako da se nakon ovog ciklusa moramo ponizno postaviti i priznati da smo možda nešto bolji od te srednje klase, bez želje da uvrijedimo druge reprezentacije. Ali realno gledano, u ovom trenutku nismo na razini onih najboljih.
Na kraju krajeva, vidi se to i na Francuskoj. Deschamps je otišao, a već se i kod njega pred kraj vidio određeni pad. To je apsolutno normalno. Dolaze nove generacije i ne možeš dvadeset godina konstantno biti najbolji na svijetu. Bilić sada traži rješenja, i u obrani i u napadu. Želi vidjeti što ima na raspolaganju. Siguran sam da su on i njegovi suradnici tijekom ovih utakmica dobili nekoliko važnih odgovora.
Jedan od povratnika u reprezentaciju vaš je bivši suigrač Lovro Majer. Njegova statistika vrlo je respektabilna, ima deset golova u 40 nastupa. Nije bio na Svjetskom prvenstvu, a nakon teškog razdoblja u Wolfsburgu preporodio se u Grčkoj. Kako vidite njegovu situaciju u reprezentaciji?
Mi smo dugogodišnji prijatelji, neću to skrivati. Uvijek se volim šaliti da sam ga ja odgojio. Njega i Ivanušeca, koji su sjedili pokraj mene u svlačionici Lokomotive kada su bili na svojim počecima, a ja sam već imao 27, 28 godina. Lagao bih kada bih rekao da sam očekivao da će Lovro doći do takve svjetske razine. Znao sam da je dobar igrač, ali nisam tada toliko razmišljao koliko daleko može dogurati.
Bio je strašan radnik, imao je strašnu volju i želju. Sve ono što uz talent moraš imati da bi nešto napravio u nogometu. Zato sam bio uvjeren da će se vratiti u reprezentaciju, unatoč tome što jedno vrijeme nije dobivao pozive. Poznajem ga, poštujem ga i znam da je veliki fajter. Znao sam da će se opet izboriti za svoje mjesto pod suncem.
Ne govorim to sada nakon utakmice protiv Češke. Sam poziv bio je već određeni uspjeh. A hvala Bogu da je zabio i taj gol, na tome mu čestitam. Što se tiče odlaska u Grčku, mislim da su on i njegovi agenti, barem zasad, napravili pravi transfer.
U Wolfsburgu je to bilo tako-tako. U Njemačkoj su se borili za ostanak i u takvim situacijama fizička komponenta igre često postaje važnija. A neki virtuoz kao što je Lovro možda u takvom nogometu manje dolazi do izražaja. Negdje se igrač snađe, negdje se ne snađe. U Grčkoj se snašao i pruža odlične partije.
Spomenuli ste koliko je važan odabir kluba. Pogledajmo Martina Baturinu. Otišao je u Como, gdje ima trenera koji želi igrati napadački nogomet. Da je završio u klubu koji stalno igra obrambeno, možda njegova kvaliteta ne bi toliko dolazila do izražaja?
Mislim da nije toliki problem ako neka ekipa igra bunker. Dobar igrač opet će se pokazati. Puno je važnija struktura kluba i ono što taj klub želi napraviti. Važno je i kakve suigrače imaš. Baturina je fantastičan igrač, ja sam njime oduševljen oduvijek.
Ljudi koji su radili na njegovu transferu sigurno su pomno razmišljali o tome kamo ga šalju. Dobivali su informacije od Fabregasa i ljudi iz kluba o tome kako žele igrati, što žele napraviti i kakvu ulogu za njega imaju. Na kraju krajeva, Baturina tamo ima i fantastične igrače pokraj sebe.
On je jedan od jako dobrih igrača u toj momčadi i normalno da u takvom okruženju njegova kvaliteta dolazi do izražaja. Ali ne mislim da je sve u stilu igre. Kako onda igrači Atletico Madrida dolaze do reprezentacija? Oni kod Simeonea već praktički dvadeset godina igraju jednim određenim, tvrdim i obrambenim stilom.
Ne uvijek, ali dosta često vidite taj bunker koji spominjete. I opet svi ti igrači dobivaju reprezentativne pozive. Zato mislim da stil igre sam po sebi nije presudan. Puno je važnije kakav si tip igrača, što ti odgovara, što ti leži, kakav je način treniranja, kakav ti je život u toj zemlji, imaš li ondje obitelj ili nemaš. Milijun je faktora koji utječu na nogometaša.
Nikad nije prekasno za napredak. Danas se često govori da igrač s 18 ili 19 godina mora biti gotov proizvod. Ne mora. Nije nitko Yamal osim Yamala, nije nitko Messi osim Messija. To su svjetski igrači koji se jednostavno takvi rode. Gdje god igrali, oni bi postali takvi.
Ne moramo stalno hvaliti La Masiju. Da se Yamal rodio ovdje kod nas, pa završio u Karlovcu, iz Karlovca otišao u Dinamo ili bilo gdje drugdje, opet bi s 16 godina bio takav igrač. To su jednostavno igrači rođeni s nečim posebnim.
Kako vidite situaciju na lijevom beku hrvatske reprezentacije, prvenstveno s Joškom Gvardiolom? Čini se da se još traži nakon ozljede. Treba li možda pružiti priliku Šimunu Hrgoviću ili ponovno pozvati Bornu Sosu, kojemu je promjena sredine i odlazak u Köln također očito koristila?
Što se tiče Gvardiola, meni je dosta jasno što se s njim događa. Strašno se teško ponovno vratiti na razinu koju si imao prije ozljede. To je proces. Vjerujem da je Gvardiol jako čvrst u glavi. ali tijelu isto treba vrijeme da bi vratilo prijašnje sposobnosti.
Što se tiče toga tko bi trebao dobiti priliku, nisam u poziciji da si dajem za pravo govoriti izborniku koga bi trebao pozvati, a koga ne. Mislim da Bilić i njegovi suradnici to najbolje znaju jer oni prolaze trenažni proces s tim igračima. Isprobali su ih puno kroz ovaj ciklus.
Siguran sam da su imali u vidu i poziciju lijevog beka te da bi ondje napravili promjene da su smatrali kako je to potrebno. Mislim da oni vjeruju Gvardiolu i onome što rade. Zato u ovom trenutku ne vidim previše potrebe govoriti o igračima koji nisu bili pozvani.
Uvijek se poslije bitke može govoriti što bi bilo kad bi bilo. Mogli smo izgubiti i 10:0 od Engleske, a mogli smo izgubiti samo 1:0. Sve je to naknadno pametovanje. Takav sam bio i kao igrač. Nisam se previše uplitao u odluke trenera. Nekad je neka odluka dobra, nekad loša, nekad možda ispadne kao da je usmjerena protiv nekog igrača, iako to nije bila namjera.
Bez namjere da se propituju Bilićeve odluke, postoji li neki igrač kojega biste osobno voljeli vidjeti u reprezentaciji, kao njen navijač?
Volio bih vidjeti Luku Stojkovića. O tom dečku imam jako dobro mišljenje. Volim takve igrače. Stojković ima nešto što drugi nemaju. Ima tu sportsku drskost koju ja obožavam. Ima taj izraz lica koji pokazuje da želi pobijediti, da stalno želi loptu, da želi biti onaj koji preuzima odgovornost.
To se meni jako sviđa. Ali opet se vraćam na ono što sam ranije rekao. Sigurno postoji razlog zašto nije bio pozvan. To sigurno nije bilo ništa protiv njega. Možda jednostavno još nije njegovo vrijeme. Ipak je konkurencija na njegovoj poziciji strašna.
Tu igraju svjetski igrači koji su se dokazivali godinama. I sad je na Stojkoviću da nastavi raditi kako radi. Ja apsolutno ne sumnjam da će dobiti svoju priliku ako ovako nastavi. On ima taj vic u igri, tu tehniku, ali istovremeno ima i borbenost. Nije kao ona nekadašnja klasična desetka, malo mekši, finiji igrač koji neće uklizati ili odraditi obrambeni zadatak.
Stojković ima sve to. Ima drskost, želi raditi, ali istovremeno je tehnički jako dobar igrač. Zna zabiti gol, zna plasirati loptu, zna odigrati potez koji drugi ne vide. Pogledajte samo onu akciju s Beljom protiv Sunderlanda. Kako se Beljo kretao, kako je Stojković odigrao tu loptu.
Za mene je to jedan od najljepših golova koje sam vidio ove godine, barem od onoga što sam gledao na televiziji. Da je Messi tako dodao Suárezu, o tome bi se pisalo dvadeset dana. A kod nas se to jako brzo zaboravlja.
