Čovjek koji je vjerovao u ideale

Foto: Getty Images/Guliver Image

PEPA GUARDIOLU ljudi ili mrze ili obožavaju. Za navijače Barcelone je bog koji im je osigurao dvije Lige prvaka i tri španjolska prvenstva i stvorio je jednu od najjačih momčadi u povijesti nogometa. Za neke navijače Bayerna je “prevara” koja je napravila ono što bi i svatko drugi na klupi bavarskog kluba - osvojio tri titule prvaka, ali pritom je tri godine zaredom ispadao u polufinalu Lige prvaka. Za navijače Cityja, pijane od proslave petog naslova prvaka koji im je danas porazom od WBA-a 1:0 omogućio upravo Manchester United, Guardiola je heroj.

U vrijeme u kojem ljudi koji generalno više vremena provode tražeći mane i loše strane onome ili onima kojemu se zapravo možemo diviti, Guardiola će i ove sezone biti na udaru kritičara koji će mu zamjeriti što City nije odveo i do naslova prvaka Europe, a potrošio je 400 milijuna eura na momčad. No, Guardiola je u drugoj sezoni na klupi Cityja uspio ostvariti ono za što je primarno doveden - osvojiti naslov engleskog prvaka.

To je španjolski genijalac napravio na zaista impresivan način. Možda i najimpresivniji u novijoj povijesti Premiershipa. Samo su još tri momčadi u povijesti osvojile naslov pet kola prije kraja. Manchester United 1908. i 2001. te Everton 1985. godine. No, Manchester United je te 2001. godine završio sezonu s 80 bodova, a Pepov City sad već ima 87.

Sezonu koja je bila najavljivana kao najzanimljivija u povijesti i od koje se očekivala dramatična borba Uniteda, Cityja, Chelseaja, Arsenala, Liverpoola i Tottenhama do zadnjeg kola, Guardiola je riješio tamo negdje oko Nove godine. U 22. kolu City je imao 20 pobjeda i dva remija. Putem je utrpao pet komada Liverpoolu, šest Watfordu, sedam Stoke Cityju, tri Arsenalu i četiri Tottenhamu, a na Old Traffordu je, onako, rutinski slavio 2:1.

Bilo je jasno da od dramatične borbe za naslov neće biti ništa. Igra koju je Pepov City prikazivao ove sezone bila je dosad nezabilježena u Premiershipu. Fergusonov United je na drukčiji način lomio protivnike. To je bila dinastija koju je bilo nemoguće srušiti, a protivnici bi gubili 1:0 prije nego što bi uopće kročili na Old Trafford. No, Pepov City je neviđenim presingom i zastrašujućom kontrolom lopte ove sezone prošetao kroz sigurno najtežu europsku ligu.

Dobili su 18 utakmica zaredom što je apsolutni rekord Premiershipa. Na utakmici protiv Chelsea u ožujku spojili su 902 dodavanja, što je apsolutni rekord lige. Dobiju li još tri od preostalih pet utakmica, srušit će rekord Chelseaja iz prošle godine po broju pobjeda (30), a osvoje li još devet bodova, srušit će Chelseajevih rekordnih 95 iz 2005. godine.

Guardiola je u Englesku došao s etiketom genijalca koji je od Barcelone napravio ono što ona danas jest te tipa koji je Bayernu pokušavao nametnuti istu filozofiju koja Bavarcima nije u krvi. No, ako je nekome na svijetu teško prodati neku tuđu, stranu filozofiju, onda su to Englezi. Umišljeni, kakvi jesu, Englezi nikad nisu bili preveliki štovatelji nečega što bi na bilo koji način moglo poremetiti njihovu tradicionalnost ili narušiti ono na što su navikli. Pa čak i ako ih to ne odvelo nigdje desetljećima. Zato im Guardiola nije najbolje legao u prvoj sezoni kad je došao u City i kad je želio da mu momčad igra kao Barcelona.

Iako je City igrao potpuno atipično za engleske prilike i imao u prosjeku 61 posto posjeda lopte, nije uspijevao dobivati utakmice koje je trebao. Tako su mu se Gary Neville i Jamie Redknapp na televiziji smijali kad je nakon poraza od Leicestera prošle sezone 4:2, u utakmici u kojoj je imao 78 posto posjeda lopte, izjavio da “nisu trenirali uklizavanja”.

No, zato Neville i Redknapp sjede u televizijskom studiju, a Guardiola vodi najveće svjetske klubove. Nisu oni bili jedini koji su ga kritizirali, ali Pep ni u jednom trenutku nije želio odstupiti od svojih načela, ideja i vizije Cityjeve igre. Iako je i sam priznao da je sretnik što ima nepresušne financijske izvore, Guardiola nije stotine milijuna eura potrošio stihijski i na neka velika imena ili zvijezde koje su to postale preko noći.

Ljetos je za 50 milijuna eura doveo Kylea Walkera. Benjamina Mendyja platio je 58, Bernarda Silvu 50, Danila 30, a Edersona 40 milijuna eura. Smijali su mu se da je 200 milijuna eura potrošio na bekove i krila, no upravo oni su mu donijeli igru kojom je očarao svijet. Ne, City nije igrao kao Pepova Barcelona. Kako je i mogao kad nema Xavija, Iniestu i Messija? Guardiola je dupliranjem preko krila i uvlačenjem u sredinu uništavao protivnike zvali se oni Watford, Crystal Palace ili Manchester United.

Tek je na zadnjim utakmicama protiv Liverpoola i u onoj čudnoj protiv Manchester Uniteda njegova momčad pokazala znakove slabosti. Da nije savršena. Nitko nije. No, zaboravit će se da mu je u uzvratu protiv Liverpoola kod 1:0 poništen čisti gol pred kraj prvog poluvremena koji je mogao jako promijeniti tijek utakmice u nastavku, a prošlotjedni derbi protiv Uniteda bi onakvom igrom u devet od deset slučajeva dobio 5:0.

“Ljudi su mi govorili da ne mogu igrati u Engleskoj na način na koji želim. Vidite da mogu. Svatko može igrati onako kako želi i mene ne bi razveselio naslov da smo do njega došli ne igrajući onako kako sam ja želio. U nogometu se sve može, zato je toliko lijep”, rekao je Guardiola negdje na polovici ove sezone.

Španjolac je i u Bayernu pokušao progurati tiki-taku, ali to nije baš najbolje izgledalo. Ako se tako može nazvati osvajanje tri naslova prvaka zaredom. Reći će kritičari da svatko s Bayernom može biti prvak. Možda i može, ali Guardiola je i po odlasku iz Njemačke zadržao svoju filozofiju koju je želio ostvariti i u Engleskoj. Prve sezone nije uspio, u drugoj je spektakularno doktorirao.

U vrijeme u kojem ljudi koji generalno više vremena provode tražeći mane i loše strane onome ili onima kojemu se zapravo možemo diviti, kritičari će zamjeriti Guardioli što ni s Bayernom ni sa Cityjem nije napravio “ništa” u Ligi prvaka. Pritom je Bayern triput vodio do polufinala. Da, ružno je ispao sva tri puta, ali od koga? Godine 2014. od Reala koji je kasnije bio prvak Europe. Godinu kasnije od Barcelone koja je, gle čuda, te godine bila prvak Europe. Godinu kasnije izbacio ga je Atletico Madrid kojeg je Real u finalu jedva dobio.

Svaki put su igrači stali iza njega i okrivili sebe, a ne trenera zbog ispadanja. U Bayern je stigao nakon briljantne trostruke krune Juppa Heynckesa koju je bilo nemoguće nadmašiti. Osim 2013. godine kad je bio prvak Europe, znate li koliko je puta Bayern u 11 prijašnjih godina bio najmanje u polufinalu Lige prvaka? Dvaput.

City nije ni Bayern ni Barcelona, klubovi s europskim pedigreom. City se tek probija među europsku elitu. Prije dvije godine igrao je polufinale, prošle godine osminu finala, a ove sezone četvrtfinale. U prvoj utakmici ga je Liverpool razbio, u drugoj nije imao sreće. To je sport. Nema tog trenera u Europi koji će doći u neki klub i reći: “Bit ćemo prvaci Europe.” Jako je malo trenera koji u 78 posto sezona osvajaju naslov prvaka i pritom, najčešće, igraju barem polufinale Lige prvaka. Ne stoji ni priča da je uvijek vodio samo najbogatije svjetske klubove, jer to rade svi najveći svjetski treneri - vode najveće klubove.

City neće prodavati svoje najbolje igrače, a ima dovoljno novca da sljedeće sezone može biti još jači. Imaju ga i PSG i Manchester United, pa nađite jednu osobu koja misli da su to bolje i kvalitetnije momčadi od Cityja.

Ni Guardiola ni bilo koji drugi trener ne može jamčiti Ligu prvaka. Ako mu je to najveći grijeh, OK. Onda je neznalica. Ali, malo koji trener se danas tako drži svojih principa kao Guardiola i provodi ih u tri potpuno različite europske lige. Zato mu možemo slobodno prestati tražiti mane (kojih nema) i početi uživati u onome što radi.