Da je Livaja grad, bio bi Split
SPLIT je za mene kao rođenog Zagrepčanina potpuno ludo mjesto.
Dolje sam jednom ili dvaput godišnje, što poslom, što igrom slučaja, i svaki put kad dođem, iznenadim se. Na bilo koji način. To famozno "splitsko stanje uma" prisutno je na svakom koraku. Nekad će te nasmijati, nekad će te iznervirati, ali gotovo sve na što naiđe u Splitu u čovjeku, pa tako i u nekome tko ne živi u tom gradu, izaziva nekakvu emociju, pozitivnu ili negativnu.
Stereotipna kava na Rivi na suncu usred ljeta, šetnja kroz tisuće godina staru Dioklecijanovu palaču ili čudan šarm toga grada stvarno nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. S druge strane, kaos s parkingom, ljetna neorganizacija, poneki krivi pogled na purgerski naglasak i taj "lako ćemo" đir čovjeka izbace iz takta u pet sekundi i samo poželi sjesti u auto i otići u svoj Zagreb. Ukratko, kad god dođeš u Split, imaš osjećaj da će se nešto dogoditi.
Da je Marko Livaja grad, bio bi Split.
Strahopoštovanje i kod navijača drugih klubova
Otkad svjesno pratim hrvatski nogomet, a to je od negdje sredine devedesetih, nagledao sam se baš velikih igrača. Najviše sam, jasno, pratio svoj Dinamo i sve one ikone koje su nosile njegov dres. Kao klinac sam se navukao na Maru, Prosinečkog i Cvitu, to su za mene bili bogovi koji hodaju Zagrebom, za koje sam se uvjerio da stvarno postoje tek kad sam ih uživo vidio prvi put.
Kasnije su tu bili majstori poput Modrića i ubojice Dudua, a u zadnje vrijeme je Purgere uspio razbuditi Mislav Oršić, odlični dečko iz Zagreba koji je sam očerupao Atalantu i Spurse na Maksimiru, sredio West Ham i trenutačno sam vuče Dinamo prema novom naslovu.
U Hajduku su, dok je Hajduk bio faktor u HNL-u, rasturali Miki Rapaić, Tomo Erceg i ekipa od koje sam, kad je Dinamo išao u goste, ozbiljno strahovao, a zadnji koji je raspalio neku euforiju dolje bio je Niko Kranjčar, koji me šokirao kad je 2005. plavi zamijenio bijelim dresom, iako sam tek kasnije shvatio zašto.
Cijene ga navijači svih klubova
Dugo HNL nije imao igrača koji izaziva takvo strahopoštovanje među navijačima protivničkih klubova kao što to čini Livaja. Nakon plejade opskurnih nogometnih likova poput Iluridzea, Paraibe i Svatoka Hajduku i njegovim navijačima trebao je netko s kim će se moći poistovjetiti i tko će nekima od njih omogućiti da osjete emocije koje za života nisu.
Hajduku je trebalo neko čudo, deus ex machina koji će se od nekud pojaviti i doslovno preko noći prekinuti apatiju koja se uvukla u sve hodnike Poljuda. Dobio ga je u liku Livaje, tipa koji loptu, složit ćemo se, udara drukčije, koji je Splitu i Hajduku dao novu energiju, a koji od njihove energije živi. I koji je uzdrmao najvećeg konkurenta i natjerao ga da se maksimalno uozbilji i to mi je kao navijaču Dinama drago.
Foto: Milan Sabic/PIXSELLNitko tko je odigrao jedan termin u životu ili udario loptu pet puta ne shvaća kako majstor poput Livaje nije napravio veću karijeru. Treneri će reći da igrači nogometno ili bilo kako odrastu prije, a neki kasnije. Neki, kažu, nikad. Livajin nogometni put mogao je završiti samo u Hajduku. U tom kaotičnom i ludom okruženju iz kojeg je dečko iz Kaštela potekao i kojem se i danas vraća. Drukčije nije moglo.
Shvatio da egzistira samo ovdje
Probao je Livaja u Interu, išao je i u Rusiju, ali jedino gdje je nogometno funkcionirao bilo je mediteransko okruženje. Kao što su Las Palmas na Kanarskim otocima, iako je zemljopisno na Atlantiku, AEK u Ateni i Hajduk, odnosno Split. I to najbolje opisuje Livaju i sve što treba znati da se shvati njegov fenomen.
Kako mi je njegov bivši trener Franko Bogdan rekao: "Livaja živi Split i Dalmaciju, balun 'na skalini' na Zvončacu i hrani se energijom koju probuđuje u ljudima." Nakon godina lutanja i svađanja sa samim sobom i svima u svim klubovima, Livaja je konačno proigrao u Ateni i AEK-u koji neodoljivo podsjećaju na Split. U Ateni je pronašao dio Splita: vatrene navijače na granici zdravorazumske euforije, grad idealan za njegov karakter i atmosferu koja mu je legla i u kojoj se najbolje snalazi. Kaos, delirij, trenutak inspiracije. Ogromna podrška navijača hranila je Livaju, tribine i AEK-ove ulice Atene odmah su prihvatile splitsko dijete ulice i ta simbioza mogla je rezultirati samo naslovom prvaka koji je slavni atenski klub čekao od 1994. godine.
S 25 godina osvojio je prvi veliki trofej u karijeri i, iako će u Ateni ostati još dvije godine, Livaja je vjerojatno prepoznao da bi to što je doživio u Ateni mogao napraviti i u Splitu. Doma, s ekipom "sa skaline", u Dalmaciji čija tri lava ima istetovirana na leđima. Igrom slučaja u Hajduk su baš u vrijeme njegovih propalih pregovora s AEK-om o novom ugovoru stigli Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius koji su morali stvoriti novi Hajduk. Znali su da im za to treba pasti nešto s neba, neki talisman koji će raspaliti ionako lako zapaljive navijače i oko kojega će barem pokušati graditi novu momčad.
"Moj san uvijek je bio zaigrati na Poljudu u Hajdukovu dresu", rekao je Livaja za Index 2009. godine.
Deus ex machina
Dvanaest godina kasnije to mu se i ostvarilo. Dovođenje nepredvidljivog Livaje bio je veliki rizik jer, iako su ludu glavu malo smirili supruga i dvoje djece, takvi likovi mogu momčad odvesti u jednom, ali i u drugom smjeru. Sredine nema. U prvih šest utakmica u HNL-u Livaja je zabio jedan i namjestio pet golova te sezonu završio sa šest golova i sedam asistencija u 15 utakmica.
No bitnije od toga bilo je ono što je donio Splitu i Hajduku. Deus ex machina je stigao, čovjek koji je Hajdukovim navijačima ponudio barem realnu nadu da se može dogoditi nešto slično AEK-u. Njihov heroj postao je jedan od njih, dečko s ulice koji gol do pasa "na skalini" s njima igra nogomet i koji svaki gol koji zabije proslavi tako da otrči do njih.
Foto: Miroslav Lelas/PIXSELLVrhunac ludila vezan za Marka Livaju bila je kampanja #LivajaOstani, iako ljudi bliski njemu kažu da je i prije nje prelomio da je dosta bilo lutanja. Imao je neke ponude iz Turske koje su išle i preko milijun i pol eura, ali Livaja je u 29. godini shvatio da nogometno ne egzistira nigdje izvan svoje sigurne zone i odlučio je ostati.
Ništa više u Splitu i Dalmaciji nije važno osim Hajduka i Livaje. Hajdukovi navijači dobili su čovjeka kojeg su čekali godinama i u kojeg vjeruju da im može donijeti titulu prvaka ili se barem za nju boriti do zadnjega kola. Dobio je i HNL. Zvijezdu kakvu nije imao jako dugo, igrača kojeg s guštom gledaju i dive mu se i navijači drugih klubova, među koje ubrajam i sebe.
Dugo Hajduk nije imao nekoga za koga navijači znaju da će nešto napraviti čak i kad je nevidljiv i kad pretjerano dobro ne igraju ni Hajduk ni on osobno. Najbolji primjer su ove četiri utakmice u nastavku prvenstva u kojima Hajduk ne igra pretjerano uvjerljivo, ali tu je Livaja.
Ove sezone zabio je 25 golova u svim natjecanjima od čega 21 u HNL-u. Čak devet iz penala, ali imati čovjeka koji ne može promašiti penal za Hajduk je čudo. Prošle sezone su do njegova dolaska promašili šest penala u prvenstvu po čemu su bili među najlošijim ekipama Europe.
Šuti i igraj
Livaja više nije lud i zapaljiv kao prije, iako će mu se i danas dogoditi da iskoči iz tračnica i napravi pizdariju. Tako će na Rujevici provocirati domaće navijače nakon gola, onda će onoga koji je uletio na teren srušiti na travnjak, a nakon pobjede u Maksimiru će pjevati uvredljive pjesme na račun Dinama, Purgera i Riječana.
Ne treba biti licemjeran i osuditi ga "na smrt" zbog pjesama kakve smo svi mi koji smo išli na utakmice sa šalom oko vrata pjevali barem jednom. Ne zato što većina nas zaista misli da treba "i letvama i bocama" ili "kolcem i lancem" udariti nekoga, nego zato što je to dio te famozne navijačke kulture i rivalstva koja su ljudima teško razumljiva i to mi je potpuno jasno.
Livaja bi samo morao u tim situacijama biti pametniji jer on više nije bilo tko, nego najveća zvijezda HNL-a. Mora znati da će ga netko negdje snimiti i to objaviti, a to mu ne treba. Neka priča samo na terenu. Tamo se snalazi puno, puno bolje.