"JESEN mi je ukazala da više neće biti lutanja s pozivanjem igrača koji ne igraju. Dolaze utakmice u kojima nemamo pravo na kiks i nešto provjeravati ili kontrolirati. Gotovo je s tim. Oni koji će igrati u klubu bit će s nama, trebaju nam ljudi koji su u formi i koji stalno igraju. U Londonu želim uvesti napadača ili ofenzivnog veznjaka, okrećem se prema klupi, a tamo Pjaca, Pašalić i Rog koji nemaju kontinuitet. Neka idu putem Vlašića i Brekala i to će biti to. Od sad zovem dva igrača za svaku poziciju i to samo one s kontinuitetom nastupa."
Ovako je hrvatski izbornik Zlatko Dalić komentirao debakl Hrvatske u Ligi nacija. Reprezentacija koja je na nedavnom SP-u došla do finala, u novom UEFA-inom natjecanju nije uspjela proći skupinu. Štoviše, u konkurenciji Engleske i Španjolske osvojila je samo četiri boda u isto toliko utakmica. Pri tome su viceprvaci svijeta na terenu i klupi pokazali niz manjkavosti i nedosljednosti.
Ali Dalićeva nekorektna izjava, u kojoj je javno prozvao igrače koje je sam pozvao u reprezentaciju i koji, što je još bitnije, nikako nisu krivi za njen neuspjeh, ipak je posebna priča, vrijedna osvrta.
Prije toga ćemo podsjetiti na izbornikov stil ophođenja u javnosti. Dalić, koji je nakon povijesnog uspjeha u Rusiji postao nacionalni junak, uvijek je prema glavnim igračima i najvećim zvijezdama bio nastrojen toliko očinski i prijateljski da se u usporedbi s njim Slaven Bilić, dotadašnji pojam izbornika-prijatelja, činio hladnim profesionalcem.
Klanjanje idolima nacije
Dalić sa spomenutim prethodnikom, također omiljenim, dijeli još jednu naviku koju mnogi nisu zamijetili. Izbornik ključne ili najvažnije igrače u javnim nastupima oslovljava "Čarli", "Mandžo", "Luka", "Raketa", "Suba", "Krama"... Kao da su mu prijatelji s termina za mali nogomet, a ne ljudi kojima je on šef. Teško će vas netko smatrati autoritetom ako mu se obraćate ovakvim umiljenicama. Odmah se sjetimo Bilića, koji se sjajnom nogometašu, ali bezobraznom nezahvalniku Dimitriju Payetu beskrajno i neukusno umiljavao s "Dimi" ovo, "Dimi" ono, a zauzvrat je od voljenog Dimija dobio bojkot i ucjene.
I dok se Bilića i Dalića može optužiti za populizam i ulagivanje kako publici tako i glavnim igračima, nikako ne može za neprincipijelnost. Obojica nikada nisu krili da im je u ophođenju s igračima mrkva draža od batine. Diplomacija od ultimatuma. Dalić je to nedavno i otvoreno priznao: "Trener je danas i psiholog. Nemam ja što takve igrače više učiti nogometu."
Bilić i Dalić nemaju diplomu iz psihologije, ali zato u dušu znaju psihu ovdašnje publike i igračkih zvijezda, pa Bilić na pripremama rješava Čarlijeve ljubavne probleme, a zemlja pada u trans dok gleda kako Dalić drži Vidu da ne padne sa slavljeničkog busa.
Igračkim totemima u javnosti se klanjao i"trener svih trenera", uz kojeg su oni obojica stasavali igrački i trenerski. Nikome više od Ćire nisu iz usta ispadali bomboni kada se govorilo o ključnim članovima Vatrenih.
Ali taj isti umiljati i laskavi Ćiro postajao je ono što njegovi nasljednici nikada nisu - Atila. Takav preobražaj doživljavao je u trenucima kada je trebalo "galvanizirati" momčad, odnosno kada bi vidio da su se "razbojnici" previše opustili. Tada bi Ćirino nacereno šuštanje zamijenili urlici, najgore psovke i javno razapinjanje. Naravno, nikada takav tretman nisu dobivali Boban, Šuker ili Štimac, čak i kada su zaslužili.
Spoznavanje najcrnije strane Ćirinog karaktera bilo je rezervirano u Dinamu za Pakasina, a u reprezentaciji Hrvatske za Mornara i Cvitanovića. Igrače koji su mu u klubu i nacionalnoj momčadi u najboljem slučaju bili "treće rezerve".
Prozvao igrače koje je sam pozvao i gurnuo tamo gdje im nije mjesto
Ovaj put smo u izborničku prošlost posegnuli jer je Dalić novom izjavom pokazao da je od Ćire naučio ono što Bilić ipak nije - kako identificirati, locirati i pred strašni sud nogometnog puka transferirati svog pakasina.
Prozvao je i za neuspjeh okrivio igrače koje je pozvao da popuni broj i koji uopće nisu igrali ili ih je stavio na njima neprirodnu poziciju, gdje su se osramotili, kao što je napravio Rogu na desnom beku protiv Španjolske.
Dalić je napravio ono što se nikako ne radi; javno podcijenio, odnosno praktički se narugao igračima koji za ništa nisu krivi naprosto zato što nisu dobili priliku. Čak ni u natjecanju koje je izbornik proglasio "trećom klasom" i napomenuo da će u njemu davati priliku mladima.
Kada smo već kod te dobne kategorije, Dalić ovim ispadom amaterski pada ne samo kao njemu omiljeni psiholog nego i kao pedagog. Jasno je kakvu je motivacijsku poruku poslao trojcu mladića: "U trenucima kada mi treba igrač za preokret, pogledam na klupu, vidim vas trojicu i padne mi mrak na oči."
Nakon ovakve prozivke, Pašalić, Pjaca i Rog sigurno pucaju od samopouzdanja.
Dalić dakle baštini najgore osobine dva karizmatična prethodnika: nakon uspjeha ulaguje se glavnim zvijezdama, a poslije debakla proziva pakasine.
Ali za samo četiri boda iz četiri utakmice, zatim zbog toga što je reprezentacija s "najboljom vezom na svijetu" u Ligi nacija spala na 38 posto posjeda lopte po meču, pa za to što je protivniku Hrvatske svaki aut, korner ili slobodnjak više od pola gola, te zbog toga što je Hrvatska u četiri utakmice primila čak 10 golova, a trebala je još nekoliko, nisu krivi prozvani igrači.
Nego nedodirljivi koji igraju po Instagramu i biraju utakmice te onaj koji sastavlja momčad i proziva žrtvenu janjad.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr.