SKORO dva sata pričao je o motivaciji, unutarnjoj borbi i načinu na koji diše kada gubi meč. Čime god da se u životu bavite i kakvi god su vam ciljevi, slušati Novaka Đokovića dok govori o načinu na koji je ostvario svoje, neprocjenjivo je iskustvo.
Najbolji tenisač svijeta vratio se iz Australije kući u Beograd i donio 17. Grand Slam. Izašao je ispred zgrade i s djecom na betonu zaigrao tenis. Potom je došao u svoj teniski centar, stao pred stotinjak kamera i održao malu školu života. Ispričao je svoju priču iz finala u Melbourneu, gdje je nakon preokreta u pet setova došao do titule i otvorio novi finale, onaj protiv Rogera Federera i Rafaela Nadala za najvećeg tenisača svih vremena. Bilo mu je važno da u taj fajt krene s naslovom na omiljenom turniru. U Australiji je osvojio osam pehara, prvi prije čak 12 godina. U tom periodu prošao je velike padove, nebrojeno puta pretresao život i tragao za inspiracijom na raznim mjestima. Promijenio se, ali njegova moć da se izvuče iz nevjerojatnih situacija, dok s druge strane mreže stoje Federer i 20 tisuća njegovih navijača, ojačala je i postala oružje koje gotovo nitko ne može slomiti.
Definicija uspjeha
Nijedan tenisač u Open eri nije uzeo dva Grand Slama nakon što je imao dvije meč-lopte zaostatka. Đokoviću je to uspjelo u polufinalu US Opena 2011. godine te prošle godine u Wimbledonu. Oba puta Federer je bio gubitnik. I oba puta Novak se borio sam protiv cijelog stadiona.
U tim trenucima, priča nam, vraća se onom djetetu koje je s četiri godine izjavilo da želi biti najbolji tenisač svijeta.
Danas, kada je to ostvario, na pitanje je li zbog toga sretan i ispunjen čovjek, Novak je dao odgovor koji objašnjava njegov, ali i put svakog od nas.
"Danas svi pričaju o rekordima, trofejima i ambicijama. Na taj način se stvaraju tenzije koje nisu potrebne. Imam ciljeve, ali oni nisu moja glavna motivacija. Obaranje rekorda ne može me u potpunosti ispuniti. Sretan sam i ponosan u tom trenutku, ali u životu me to neće usrećiti. Ono što me usrećuje je držanje reketa u rukama. Ljubav prema tenisu je jezgra svega i tome se stalno vraćam. Postoje dani kada se ne osjećam najbolje, dani kada mi se ne trenira, ali ako se ne vratim onom djetetu od četiri godine koje kreće igrati tenis, ne mogu biti u potpunosti ispunjen bez obzira na sve titule. Znanost je dokazala da kada neku sliku zamišljate, za vaš je um to realno. Imam vjeru u slike koje sebi prezentiram, kada se one ponavljaju, postaju sve veće, a onda postaju i stvarnost. Tada ne smijete stati. I to je definicija uspjeha", kazao nam je.
Na tom putu, uz Novaka su bili Nikola Pilić i Goran Ivanišević kojima se posebno zahvaljuje. Kako su im se ukrstili putevi, zašto često ističe da su za njega Hrvati i Srbi jedno te isto, što je naučio od Gorana, Luke Modrića i Janice Kostelić, a što od Federera i Nadala, objasnio je u intervjuu za Index koji nam je obećao još u Rio de Janeiru, kada smo ga prvi uživo vidjeli kako plače poput djeteta jer nije uspio završiti turnir. Zato će ova olimpijska godina biti posebna za njega, ali i za sve nas koji imamo priliku uživati u zlatnoj eri tenisa. Novaku želimo ono što najviše želi i sam sebi - da potraje.