DINAMO je još jednom stao iza Marija Kovačevića nakon 2:1 poraza kod Hajduka. Kako smo danas objavili na Indexu, njegova smjena nakon poraza od Hajduka nije tema, a Zvonimir Boban i dalje ima puno povjerenja u trenera kojeg je sam izabrao. Kovačevićev status mogao bi doći u pitanje tek u slučaju katastrofalnog niza rezultata koji bi pokazao da je sezona potpuno izmaknula kontroli.

Nije to prvi put da Boban odbija popustiti pod pritiskom javnosti. Prošle jeseni, kada je Dinamo nakon niza loših utakmica upao u ozbiljnu krizu, Kovačevića su mnogi već otpisali. Boban je izdržao pritisak, zadržao trenera i na kraju pogodio. Dinamo je u proljeće proigrao i osvojio dvostruku krunu.

Takav pristup načelno zaslužuje pohvalu. Uostalom, dovoljno je prisjetiti se sezone 2024./25., u kojoj je Dinamo promijenio četiri trenera i na kraju ostao bez naslova prvaka. Sergej Jakirović, Nenad Bjelica, Fabio Cannavaro i Sandro Perković izmjenjivali su se na klupi, a momčad je tonula sve više i više.

Boban je upravo taj primjer koristio kada je prošlog studenog objašnjavao zašto ne želi smijeniti Kovačevića. "Prošle sezone smo imali četiri trenera, a to je bilo nekonzistentno i neozbiljno", rekao je tada. Dodao je: "Ponovit ću da nam treba vrijeme, ne možemo ga kupiti. On je najbolji sudac."

Povjerenje u trenera vrijedi jedino kada je teško

S tom se filozofijom će se svatko normalan složiti. Ozbiljni klubovi ne smjenjuju trenere nakon svake krize, nego promjene rade planski, u skladu sa sportskom strategijom i dugoročnim ciljevima. Ako je trener izabran zato što odgovara određenoj nogometnoj ideji, onda mu se mora dati vrijeme da je provede.

Podrška treneru i vjera u vlastitu viziju mogu se dokazati samo kada stvari krenu loše. Kada momčad pobjeđuje, svatko može govoriti o procesu, kontinuitetu i dugoročnom radu. Pravi test tih uvjerenja dolazi nakon poraza, pod pritiskom navijača i javnosti.

S druge strane, postoji ozbiljan problem s načinom na koji Dinamo provodi tu filozofiju. Nitko izvan kluba zapravo ne zna što je za Bobana i Dinamo mjera uspjeha.

Iz Maksimira se više puta moglo čuti da klub želi igrati moderan, ofenzivan nogomet i da je napredak u igri važniji od kratkoročnog rezultata. Stvari i trebaju biti tako postavljene. Prepoznatljiva kultura igre ne stvara se preko noći, nego sustavnim radom i poštivanjem jasnih principa uz neophodnu dozu strpljenja.

Ali kako Dinamo mjeri taj napredak?

Što zapravo znači da Dinamo mora biti bolji?

Kovačević nakon gotovo svake neuvjerljive utakmice ponavlja da njegova momčad mora biti bolja. Nakon poraza na Poljudu izjavio je: "Prvo poluvrijeme smo poveli, ali moramo bolje igrati." Najavljujući Anderlecht, dodao je: "Siguran sam da ćemo pred našom publikom biti bolji."

Nekad ekipa mora biti konkretnija, nekad agresivnija, nekad bolje reagirati ili manje griješiti. Treneri imaju tendenciju na taj način opisivati utakmicu, ali takve izjave nemaju nikakvu suštinsku vrijednost. U čemu Dinamo mora biti bolji?

Funkcionira li presing? Je li problem u drugoj liniji koja nije kvalitetan korektor prve i zbog toga momčad puca na dva dijela? U čemu se griješi? Je li riječ o neprisiljenim tehničkim greškama ili nusproduktima manjkavosti sustava, odnosno loše prilagodbe protivniku i utakmici? Kovačević iznova ponavlja istu stvar, a da nitko ne zna što točno želi reći. I mi, koji imamo nemjerljivo manje nogometno znanje, vidimo da Dinamo treba biti bolji.

Javnost nema dovoljno konkretan odgovor na pitanje prema kojim kriterijima Dinamo ocjenjuje vlastitog trenera. Ali, postoje li oni barem u klubu? Ako ne postoje, onda Dinamo ima problem mnogo veći od jednog trenera. Nasljednik Marija Kovačevića sasvim sigurno zna da mora biti bolji od Kovačevića. Da nije tako, Kovačević bi zauvijek ostao trener. Ali u čemu točno mora biti bolji i što to znači za njega, a što za Dinamo?

Dinamo kiksa svaku drugu utakmicu

Problem je što se Dinamov napredak ove sezone ne vidi ni na terenu. Dinamo u 15 utakmica protiv suparnika koji nisu niželigaši u kupu ima osam pobjeda, četiri remija i tri poraza. Drugim riječima, nije pobijedio u sedam od 15 utakmica, iako većina tih susreta otpada na SHNL, u kojem Dinamo ima budžet kao ostatak konkurencije zajedno. I malo više od toga.

U Europi je igrao s Thunom, koji je nezgodan ždrijeb za drugo pretkolo, ali je proživljavao ogromne probleme i trenutačno drži 9. od 12 mjesta na tablici švicarskog prvenstva. Sopićev Kauno je u svakom smislu bio nedorastao protivnik, a jedini pravi i veliki test bio je Viking. U tom dvoboju Dinamo je ispao, iako je ukupno bio bolji i stvorio puno više šansi. Od svih stvari koje se zamjeraju Kovačeviću, ispadanje od Vikinga je najpromašenije.

Pritom ovosezonski Dinamo nije momčad koja je žrtvovala rezultate zbog razvoja nove generacije. Nije Kovačević u vatru bacio nekoliko 18-godišnjaka iz akademije pa sada plaća cijenu njihova sazrijevanja. Okosnica momčadi ostala je na okupu, a nakon prošlosezonske dvostruke krune očekivao se novi iskorak, posebno u Europi.

Sve više toga počinje podsjećati na sezonu 2024./25., kada je Dinamo također dugo vjerovao da će individualna kvaliteta na kraju riješiti probleme koji su se iz utakmice u utakmicu ponavljali.

Kovačević stalno očekuje više od istih igrača

Još je veći problem što Kovačević uporno ponavlja iste pogreške u upravljanju kadrom. To je možda i najkonkretnije područje na kojem se od trenera očekuje napredak, a on se ne događa.

Nakon poraza na Poljudu Kovačević je rekao: "Beljo je bio raspoložen, ali drugi nisu bili. Ne bih htio napadati bilo koga, prvi sam krivac, ali baš na tim pozicijama očekujem veći doprinos." Dodao je da Dinamo ima konkurenciju, spomenuo ulaske Danija Rodrígueza i Ikera Almene te poručio: "Tražit ćemo formulu, pobjeđivat ćemo u hrvatskoj ligi."

No, upravo je Kovačević čovjek koji određuje minutažu i uloge krilnim igračima. Ako od njih kontinuirano očekuje veći doprinos, zašto toliko dugo inzistira na istim rješenjima?

Mateo Lisica ove sezone ni formom ni učinkom ne opravdava status standardnog prvotimca. To nije zaključak nakon jedne loše utakmice, nego posljedica niza nastupa u kojima Dinamo od njega dobiva premalo. Pa ipak, Kovačević ga uporno vraća na teren i očekuje drukčiji rezultat.

Pritom nije riječ o momčadi koja nema alternativu. Mislav Oršić, Luka Ivanušec, Arbër Hoxha, Iker Almena, Dani Rodríguez i Lisica čine skupinu krilnih opcija kakvu nijedan drugi domaći klub ne može ni zamisliti. Dinamo je nakrcan igračima na tim pozicijama, ali njegov trener još nije pronašao kombinaciju koja bi kontinuirano funkcionirala.

Problem se ne zaustavlja na krilima. Niko Galešić jedan je od najkonstantnijih Dinamovih braniča ove sezone, uz Pereza Vinlöfa, ali je derbi na Poljudu ponovno započeo na klupi. Kovačević je prednost dao Paulu Tabinasu, a poslije utakmice objašnjavao da Galešića vidi prvenstveno kao stopera i da nije želio igrati s trojicom stopera.

Trener, naravno, ima pravo na takvu procjenu. Ali nakon svakog novog neuspjeha sve je teže izbjeći pitanje zašto se iznova odlučuje za rješenja koja ne funkcioniraju. I dok Kovačević čeka da određeni igrači pronađu formu, ostatak momčadi plaća cijenu njegova strpljenja.

Dokle se može vjerovati procesu koji nitko nije definirao?

Sam poraz na Poljudu nije ni tragedija ni razlog za smjenu trenera. Izgubiti derbi u Splitu nije sramota, posebno u uvjetima u kojima se nogomet tijekom drugog poluvremena jedva mogao igrati. Uostalom, Dinamo već za četiri dana dočekuje Anderlecht, protiv kojeg ima sasvim realnu priliku osvojiti tri boda i potpuno promijeniti raspoloženje oko momčadi.

Nogometni se momentum može promijeniti jednom pobjedom. Ali ona ne može izbrisati sve ono što joj je prethodilo.

Zato pitanje više nije treba li Kovačević dobiti otkaz nakon poraza od Hajduka. Pitanje je dokle Dinamo namjerava tolerirati izostanak napretka i prema čemu uopće procjenjuje da je njegov trener na dobrom putu.

Bobanovo odbijanje paničnih reakcija ima smisla. I više od toga, to je jedan od principa na kojima bi ozbiljan klub trebao počivati. Ali kontinuitet nije sam po sebi dokaz dobrog upravljanja, kao što ni promjena trenera nije nužno dokaz lošeg. Oboje ima smisla samo ako iza odluke postoji jasna nogometna logika.

Trenutačno je teško vidjeti tu logiku.

U takvim okolnostima povjerenje prestaje izgledati kao sredstvo kojim se štiti dugoročni plan i sve više postaje samo sebi svrha.

Veliki klub ne postaješ tako što odbijaš smijeniti trenera. Veliki klub postaješ tako što znaš zašto ga držiš, što od njega očekuješ i u kojem trenutku moraš priznati da plan ne funkcionira. Dinamo zasad pokazuje samo da ga ne želi smijeniti.