"LANI je cijelu sezonu iznijelo 13-14 igrača, a sad nema osam od tih 14 igrača, ali nema veze, mi smo Hajduk! Ej! Mi smo Hajduk! Pa ne igraju u Hajduku Asanović, Gudelj, Broketa. Ja bih volio da igraju, ali to nije tako. Ali to mi svi znamo, osim kad treba reći 'mi smo Hajduk', kako kome odgovara."
Riječi su to Igora Tudora s kultne press konferencije nakon prve utakmice protiv Shakhtara iz Karagandyja 2014. godine, u kojoj je, isprovociran o neutemeljenim očekivanjima Hajduka, detektirao problem koji prati Hajduk već godinama. Hajduk se sada, 12 godina nakon te press konferencije, nalazi u sličnoj situaciji, dakako s dosta tišim trenerom što se tiče javnih istupa, koji takve frustracije neće javno komunicirati.
Hajduku se opet dogodilo isto. Europska priča se ponovila, ponovno na spektakularno tragikomičan način. Pogodak Pafosa u sudačkoj nadoknadi odveo je utakmicu u produžetke, a samo dvije minute kasnije pogodak za 3:0 odnio ju je u potpunosti na stranu ciparskog kluba.
Takva utakmica, naravno, sa sobom povlači ruganja protivničkih navijača. To je normalan dio nogometnog folklora i svega što nosi prosječno rivalstvo te one same po sebi nisu štetne. Nisu to komentari koji su problem. Komentari koji su štetni Hajduku, kao i vrlo često kad su u pitanju problemi Hajduka, dolaze od onih koji se u njega najviše kunu.
Potpuno drugačiji Pafos
Utakmica je bila drastično drugačija od prve na Poljudu te je Pafos izašao s puno boljom idejom. Od ekipe koja u Splitu nije gradila igru, nije pritiskala i koja se na Poljudu taktički postavila kao momčad donjeg doma SHNL-a, sada su izašli s agresivnim pristupom kojim je do izražaja mogla doći njihova individualna i kolektivna kvaliteta, koja ih je lani dovela do devet bodova u Ligi prvaka.
Hajduk protiv takve ideje nije uspio držati loptu i smiriti posjed, iako je imao uvjete za to. Pafos je pritiskao u 4-4-2 rombu, što je značilo da Hajduk u začetku uvijek ima igrača viška kojeg može pronaći. Takve prednosti nije iskoristio nijednom, a u prvi plan su došla nervozna ispucavanja i nedostatak igrača koji bi umirili igru i zadržali loptu.
Utakmica svojom prirodom nekima možda podsjeća na onu protiv Žiline, s obzirom na to da je Hajduk u određenim trenucima patio, ali Hajdukov taktički plan protiv Pafosa bio je puno bolji. Hajduk je u Slovačkoj svojim odlukama sebi zakomplicirao život i doveo se u situacije u kojima se mora braniti nisko, unatoč tome što mu takav način igre ne odgovara.
Ovdje je imao apsolutno sve taktičke uvjete da se aktivno i agresivno brani protiv Pafosa, a to je i radio, i to praktički cijelu utakmicu. Dalisson i Michele Šego bili su zajedno u prednjoj liniji, a u iskakanjima im se pridružio Dario Melnjak, dok je Adam Huram nešto rjeđe izlazio jer je u prvom poluvremenu bio fokusiraniji na pokrivanje visoko postavljenog i opasnog Jaje.
Takva iskakanja mogli su pravovremeno pokrivati Mathieu Acapandie i Šimung Hrgović, dok je blok svojim pomicanjima trebao loptu tjerati unatrag, u stranu ili prema dugim odigravanjima. Najveća razlika iz taktičke perspektive u odnosu na stvarno stanje utakmice jest to što je Hajduk u tome generalno i uspio te je blok bio poprilično dobro posložen i uigran.
Igra Pafosa svodila se na duga odigravanja i kaotične situacije, ali upravo u tim situacijama potpuno su pregazili Hajduk, ako je gaženje uopće dovoljno snažna riječ za opis jednostranog odnosa snaga u ničijim loptama u ključnim zonama. Apsolutno sve prilike Pafosa došle su iz takvih situacija - iz pogrešaka Hajdukovih igrača pod pritiskom ili individualne i fizičke dominacije koju je Pafos uspostavio.
U drugom poluvremenu se kaos smanjio, a samim time Pafos nije imao toliko prilika te je Hajduk obrambeno dosta dobro izgledao do posljednjih 5-10 minuta. Hajduk se nije nametnuo posjedom, ali je držao Pafos izvan konkretnih prilika upravo zbog stila obrane koji nije dopuštao protivniku da kruži oko niskog bloka u kaznenom prostoru.
Također, Hajduk je tu imao mnogo prilika za tranziciju po osvojenoj lopti, ali nijedan napad nije imao potrebnu individualnu kvalitetu. Ipak, gol je pao na drugoj strani, tek nakon što je Pafos gurnuo apsolutno sve snage u napad, i to ponovno iz Hajdukove dekoncentracije nakon brzo izvedenog prekida.
Takvi taktički "uspjesi" Hajduka unutar utakmice nisu stvarni uspjesi niti su išta za hvaliti se, ali su važni uvjeti za razumijevanje toga što se stvarno događalo na terenu i koji su stvarni razlozi toga.
Rulja udara, a ne zna gdje
Upalite prosječne komentare na društvenim mrežama ili, još bolje, dočekajte iduću utakmicu i najglasnije reakcije past će samo na spomen trenera. Kroz tu percepciju i odnos između onoga što se stvarno dogodilo na terenu i onoga kako se utakmica interpretira možda se najbolje može razumjeti zašto je okruženje oko Hajduka takvo kakvo jest te što je Igor Tudor htio reći.
Momčad je utakmicu počela bez zadnjeg veznog, bez igrača koji je kreator kroz dodavanje u donjem dijelu veznog reda, bez ijednog seniorskog krila, s bekom i 16-godišnjakom na krilnim pozicijama. I što je najgore, sve su to bile najlogičnije moguće odluke u danom trenutku.
S druge strane, Pafos je momčad koja je prošle sezone samo zbog gol-razlike ostala bez nokaut-faze Lige prvaka. U toj fazi natjecanja pobijedili su Villarreal, a osam od deset igrača iz polja koji su započeli tu utakmicu i danas su dio njihovog kadra.
To su stvari koje treba uzeti u obzir kada se govori o utjecaju trenera i kada se njegova odgovornost pokušava prikazati kao objašnjenje svega što se Hajduku događa. Godinama se stvaraju očekivanja spasitelja, bilo to u ulozi trenera, predsjednika ili sportskog direktora, koji će zamahnuti štapićem odriješenih ruku i riješiti svaki problem prethodnika, čiji su doprinosi poništeni pod raznim "resetima" i "počecima od nule".
Nije namjera ovog teksta ići u bezuvjetnu zaštitu trenera, koji je u nekim trenucima trpio zaslužene kritike, nego samo staviti stvari u stvarnu perspektivu jedne utakmice u odnosu na percepciju mase ljudi koja Hajduku stvara destruktivan učinak. I to zbog potpuno promašenih teza i potpuno iskrivljenih percepcija o tome što trener može i treba raditi.
Ovakav rezultat je tužan i bolan za navijače Hajduka, ali nije šokantna i nezamisliva katastrofa koja pretjerano odstupa od standarda koji si je klub nametnuo kroz modernu povijest. Dapače, cijeli dvomeč je vjerojatno i nadmašio očekivanja s obzirom na standarde obje momčadi.
Svaka razumna dugoročna analiza Hajduka ustanovit će da ovaj Hajduk ne oscilira toliko puno koliko osciliraju okolnosti i raspoloženja navijača. Ovo je jedna od brojnih situacija u kojoj klub mora ostati pribran i smiren u rulji koja bijesno traži glave, koliko god da je to teško. Jedino tako može pogledati prema naprijed i učiniti Tudorove riječi iz 2014. barem 1 posto manje relevantnima.