DINAMO dobiva novi Maksimir. Da vam je netko prije deset godina rekao ovu vijest, jedino manje vjerojatno od toga bilo bi da je navijačko tijelo reagiralo baš onako kako je reagiralo. Potpuno opravdano zgražanje i pljuvačina masovno su ispunili prostor na međumrežju. Najbolji indikator stanja situacije je da se čak ni HDZ pretjerano ne hvali projektom u kojem sudjeluje s 50% iznosa, a odabir studija VG13 Architects Studio Associato iz Milana ujedinio je Dinamove navijače kao nitko nikad.

U žiriju je sudjelovalo devet ljudi. Šestero arhitekata kao predstavnici struke, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, HDZ-ov ministar sporta i turizma Tonči Glavina te predsjednik Dinama. Funkcija Bobana u tom kružoku bila je u teoriji vrlo jasna. Stadion će dominantno koristiti Dinamo i Dinamovi navijači, a žiriju je bio neophodno potreban netko tko dubinski razumije nogomet, navijače i njihove potrebe.

Galerija

Umjesto toga, Boban je odlučio da je veći od Dinama.

Stadion koji je svrha sam sebi

Već sam odabir rješenja stadiona pokazatelj je da su žirijem dominirali ljudi koji nisu pretjerano često na njemu bili. Nije važno kakve netko afinitete ima i koliko mu se sviđa ili ne sviđa dizajn. Važno je da ono nije stadion, nego spomenik.

Stadion mora biti funkcionalna konstrukcija i živo biće kojem navijači udišu život. Ne treba biti eksponant konceptualne umjetnosti, izgledati kao spomenik NOB-u u Gračacu ili slikarska akademija u Kolnu. Bez želje da budem bespotrebno vulgaran, ali prilika naprosto žudi za rečenicom - stadion nije tu za nečije izdr*avanje.

Loše napisan tekst je onaj u kojem autor želi biti veći od teme o kojoj piše. Arhitekti posebno lako upadnu u tu artističku zamku. Žele da se o njima i njihovoj ideji govori barem jednako koliko i o građevini koju su napravili.

Upravo se to dogodilo s Maksimirom. Stadion je postao poligon za arhitektonsku samodopadnost, mjesto na kojem je važnije poslati poruku struci nego ljudima koji će tamo dolaziti svaka dva tjedna. Kad se navijaču nakon toga s visoka objašnjava da nije shvatio koncept, problem možda nije u navijaču. Možda koncept jednostavno nije dobar.

Bobanova odluka je nerazumljiva i sramotna

Reći da duh dinamovštine i starog Maksimira bolje razumiju dva arhitekta iz Milana od tisuća navijača koji ga pohode već 30 godina nije samo suludo, nego i krajnje podcjenjivački prema vlastitim navijačima koji ovo ne žele.

Ima više desetaka tisuća onih koji su na tom stadionu kisnuli zadnjih trideset godina. Nebrojeno puta više nego Boban i talijanski arhitekti. Vjerujte mi, nijedan od njih ne pati za tim da može gledati u maksimirsku šumu za vrijeme utakmice.

Dinamovci, a ovo će možda biti vijest za Dinamovog predsjednika, ne žele apsolutno ništa od starog Maksimira. Može mu se odati počast imenom, pozicijom, stolicama, očuvanjem dijela konstrukcije koji ne narušava sklad novog stadiona. Ali nitko ne pati za čarima povjetarca sa sjevera kada je vani minus deset stupnjeva.

Boban nema mandat za ovakvu odluku

Boban je potpuno u pravu kada ne sluša ni razularenu svjetinu koja svaka dva tjedna želi smijeniti trenera. Tu je pokazao i viziju i odgovornost i hrabrost - da povuče nepopularne poteze kada to skoro nitko ne želi, a i obratno, da ne povuče popularne kada to baš svi žele.

Ovo je nešto sasvim drugo. Novi stadion će ostati iza njegovog mandata i života barem 50 godina. Ako klub, ljudi iz njega i navijači već godinama jasno komuniciraju da žele natkriven i spojen stadion, onda nas zaboli neka stvar za to kako dva arhitekta iz Milana koji grade silose vide budućnost ovog kluba i grada.

Nitko, pa ni Zvonimir Boban, nema mandat da kod takvih pitanja glas naroda doživljava kao pozadinsku buku mase koja ništa ne razumije. Ta masa ga je izabrala i barem dio njih će na tom istom stadionu ostati puno duže iza njega.

Boban se postavio iznad kluba

Povratak Zvonimira Bobana zazivale su generacije Dinamovih navijača. Maksimirska publika oduvijek je žudila za mesijanskim figurama, a u tom svijetu ne postoji nitko bolji od plave desetke koja je nogom šutnula Refika Ahmetovića.

Ulično drzak, a opet uglađen, nogometno educiran na najboljim nogoloptačkim sveučilištima svijeta, bio je savršeni izbor za prvog demokratskog predsjednika Dinama. Bio je to savršen korak u evoluciji Proljećara kao frontmena u mladoj Dinamovoj demokraciji.

Ali upravo je demokracija riječ koju je Boban kod Maksimira, čini se, zaboravio. Predsjednik Dinama nije vlasnik Dinama. Nije ni njegov autor. On je privremeni čuvar kluba koji je postojao prije njega i postojat će nakon njega. Njegova bi snaga trebala proizlaziti upravo iz toga što razumije koga predstavlja, a ne iz uvjerenja da vidi dalje i bolje od svih koje predstavlja.

Kod najvažnije odluke svoje ere ponašao se kao čovjek koji je iznad i ispred kluba. Ovim putem valja uputiti javni apel. Bobanu, da jednom makne tvrdoglavost na stranu i spasi što se dade spasiti. A onda, ako to ne prođe, i Tomaševiću i Plenkoviću. Zaustavite ovo ruglo.