DARIO MAREŠIĆ (26) došao je u Hajduk kao gotov igrač. U tom trenutku već je tri godine proveo u Istri i istaknuo se kao ključni igrač momčadi. Pod vodstvom mnogih trenera oscilirao je, pa čak i selio izvan stoperske pozicije, ali znalo se što donosi, a neki od njegovih rezultatski najuspješnijih dana doveli su ga u Hajduk jer su bili dio suradnje s današnjim trenerom Gonzalom Garcijom.
Već je tada bilo poznato kakav je Marešić igrač. Vrhunska klasa s loptom, igrač koji u posjedu ima vrhunsku tehniku, ali istodobno i odlično razumijevanje igre te liderske sposobnosti u organizaciji igre. Ipak, postojala je i druga strana priče - njegove karakteristike izvan posjeda te problemi u pokrivanju prostora i obrambenim reakcijama.
U Istri je bio u pravoj ulozi
Ipak, Istra je to relativno dobro uspijevala sakriti. Nije to bila momčad koja je imala standarde Hajduka, gdje se očekuje pobjeda u svakoj utakmici, ali je bila momčad koja je igrala dobar, proaktivan nogomet i koja je u toj polusezoni pod Garcijom osvojila više bodova od Hajduka i jednako kao šampionska Rijeka.
Imao je momčad s balansom. Fizički dominantniji Ville Koski bio mu je partner u obrani, a ispred njega stajao je također obrambeno moćni Josip Radošević, uz Antonija Maurića i Stjepana Lončara, koji su pružali balans ekipi na svaki mogući način.
On se, u skladu sa svojim karakteristikama, tu nametao kao lider u momčadi koja je za HNL uvjete bila taktički revolucionarna. Predvodio je igru koja se temeljila na navlačenju pritiska iz prve linije, a u fazama igre u kojima je bio lošiji drugi su uspijevali preuzeti dobar dio tereta, odnosno funkcioniralo je onako kako funkcionira svaka kvalitetna i balansirana momčad.
Hajduk je potpuna suprotnost
U Hajduku to nema. Došao je u Hajduk koji već odavno nema fizički dominantnog zadnjeg veznog igrača koji bi zaštitio ključne prostore ispred obrane, kao ni fizički dominantnog stopera koji će nositi veći dio obrambenog tereta kako bi Marešićeva igra u posjedu mogla doći do izražaja kao protuteža.
Iako je uzorak još mali, Alec Van Hoorenbeeck izgleda kao vrlo sličan tip igrača. Lijevonog je i doima se nešto bržim od Marešića, ali nije ni približno dovoljno različit da bi taj tandem mogao funkcionirati i izvlačiti najbolje jedan iz drugoga.
Ne treba ići ni u drugu krajnost i tvrditi da su Marešićeve mane isključivo posljedica lošeg konteksta. Upitno je je li njegovo najbolje izdanje dovoljno kvalitetno za standarde koje Hajduk želi doseći, a neke od njegovih mana bi se isticale čak i u idealnom okruženju
Ekipi koja se brani visoko teško je nadoknaditi Marešićev nedostatak pokretljivosti na velikom prostoru, a ekipi koja padne u niski blok teško je nadoknaditi Marešićeve mane u branjenju kaznenog prostora, što zbog relativno niske građe za stopera, što zbog problema s malim kretnjama u kaznenom prostoru.
Ali teško je tako postavljati priču i nenormalno je i štetno da se unutar kluba takve stvari ponavljaju te da zbog toga igrači gube vrijednost. Marešić je stigao kao relativno jeftino pojačanje koje može pomoći kao drugačiji profil stopera.
Njegove su situacije one kad Hajduk ima balans u momčadi i kontrolu u igri te mu treba igrač Marešićevih vrhunskih kvaliteta u posjedu koji će to dodatno oplemeniti iz niže zone. Hajduk trenutačno nema ništa od toga, a to se očituje u igri, broju primljenih golova i u Marešićevim predstavama.
Kiks protiv Istre je manifestacija svih problema
Hajduk nije bio idealno postavljen protiv Istre. Ni na jednoj razini. Presing je opet bio manjkav, a Istra je Hajdukovu igru s dvije šestice uspjela zaustaviti i učiniti iznimno predvidljivom dobrim zatvaranjem sredine u bloku 4-4-2, a Garcia se nije uspio prilagoditi.
Svejedno, Hajduk je u praksi imao dovoljno dobru situaciju za pobjedu, a prokockao ju je zbog navedenih problema, pri čemu maksimalno tanka obrana bez obrambenih profila ne ulazi u duel u situaciji šest na dva. Kriviti igrače logično je i u potpunosti opravdano, ali oni nisu ni prvi, ni najbolji ni najlošiji koji su tako kiksali u Hajdukovom okruženju u ključnim trenucima zadnjih godina.
Marešić = Hajduk
Marešićeva situacija u tome je dobar simptom svega što se događa u sportskoj politici. Igrač dođe s određenim renomeom i dokazanim načinom funkcioniranja u situaciju s određenim standardima, a onda bude ubačen u nemoguće zahtjeve i objektivno obrnutu situaciju i tu doživi pad, psihološki i igrački. Nije Marešić jedini takav, klub ih je sada pun, na raznim pozicijama, kao i prijašnjih godina.
Teško je tu definitivno okriviti ikoga u trenutačnom sportskom sektoru jer su oni tu došli nedavno. Hajduk radi na poziciji stopera, a definitivno okriviti Roberta Grafa zato što, uz još pet nedostataka u momčadi, nije doveo pravi profil stopera do 10. kolovoza u svom prvom prijelaznom roku također je pretjerano.
Pogotovo s obzirom na to kakvu su situaciju ostavili prošli sportski direktori i kakav je standard klub postavio u ophođenju prema njima. U tome se može naći pravi i istiniti problem, a on se ne može riješiti konstantnim izdvajanjem najistaknutijih i najvidljivijih.
Koliko Marešić može u Hajduku? Vjerojatno ne puno, što zbog svojih, što zbog klupskih limita. No, nema temelja na kojem bi on postao novi dežurni krivac za sve sad kad je otišao Filip Krovinović, koji je svoje kritike vukao zbog istog nedostatka balansa, samo u veznom redu.
Za sve će biti najbolje ako se ta situacija riješi – ako Hajduk dovede stopera koji će bolje rješavati trenutne mane momčadi, a onda, ako je potrebno, Marešić može postupno pasti u drugi plan. Puno je bolja takva opcija od ove, gdje se poznati limiti na dovoljnom uzorku pretvaraju u šokantne, katastrofalne mane, a pravi problemi ostaju sakriveni iza pokliča za tjeranjem.