SVJETSKO PRVENSTVO U RUKOMETU

Igrao je na betonu u drugoj ligi, a onda je stigao poziv kojeg nije mogao odbiti

Foto: Jurica Galoić/Pixsell

Sve o Svjetskom prvenstvu pratite na Indexovoj temi klikom ovdje

BIO je travanj 2016. godine, početak mjeseca u kojem se rukometne sezone privode kraju. PPD Zagreb već je odavno postao prvak u muškoj, a Podravka u ženskoj konkurenciji.

I onda, ni iz čega, jednog jutra odjeknula je vijest u riječkim medijima - Halil Jaganjac potpisao je za Paris Saint-Germain. Malo tko, osim zagriženih fanova rukometa, čuo je za to ime. Tada 17-godišnji Halil prešao je iz druge lige, s betona na sjevernom dijelu Rijeke, izravno u PSG kod braće Karabatić, Hansena, Narcissea, Gensheimera, Omeyera, našeg Stepančića...

Prešao je u najbolju momčad svijeta.

I nije to bilo slučajno, naprotiv - potpuno zasluženo. Jaganjac je od samih početaka bio jedan od najvećih riječkih rukometnih talenata još od pojave zlatnih olimpijaca Alvara Načinovića, Mirze Džombe, Valtera Matoševića, Renata Sulića. Iako je njegova Kozala bila tek dio srednjerazrednog drugoligaškog društva, sezonu prije njegovog odlaska u Francusku, Halil je s Kozalom osvojio prvenstvo Hrvatske u kadetskoj konkurenciji, i to baš pobjedom nad "nepobjedivim" PPD Zagrebom.

Halil je po utakmici zabijao i desetak golova, vukao je u oba smjera i bio superstar momčadi koja se na njega gotovo uvijek mogla osloniti. Dijelom je ovakvom raspletu događaja kumovao i Halilov veliki prijatelj i sportski kolega Matija Nemetz, koji je Halilove snimke s utakmica, njegove poteze i golove proslijedio do odgovornih u PSG-u. Tamo ih je, između ostalih, imao priliku vidjeti i proslavljeni hrvatski rukometaš i trener Zvonimir Noka Serdarušić čije istančano oko za talent nije ni trenutka dvojilo.

Jaganjac je pozvan na probu u Pariz nakon što je odvukao kadetsku reprezentaciju do srebra na Europskom prvenstvu, a nije dugo trebalo proći da na društvenim mrežama osvane fotografija njega i Nikole Karabatića. Sve je ubrzo bilo gotovo.

"Igrao sam za Kozalu cijelu tu sezonu na seniorskoj razini. Nije to bila prva liga, ali sam bio jako mlad i s tim momcima sam se ravnopravno borio. PSG je to vidio, javio se i tako je krenula cijela priča oko transfera", započinje svoju bajkovitu priču Jaganjac pa nastavlja.

"Došao je poziv, dva puta sam bio u Parizu, čak je i brat išao sa mnom da se uvjerimo da su u PSG-u uvjeti za napredak mladog igrača idealni. Razmišljao sam puno o tome, lomio sam se budući da sam bio jako mlad tada, a i sad sam, ali tada sam bio ekstra mlad", dodaje uz smijeh.

"Odluka nije bila nimalo lagana, ali nekako sam si stavio u glavu misli da je to PSG te da bih trebao otići barem probati jer bih kasnije u životu sigurno žalio za time."

Mikkel Hansen, braća Karabatić, Thierry Omeyer, Daniel Narcisse i Luc Abalo samo su neka od velikih imena koja su tada nosila dres PSG-a. Kako je igrati i trenirati uz njih, koliko su pomogli u vašem napretku, kao mladom i perspektivnom rukometašu?

"Prije svega, naučio sam se brinuti sam o sebi budući da sam u Pariz otišao maloljetan i bez ikoga. Strašna imena su tada igrala u PSG-u, a ja sam imao priliku s njima trenirati. Ipak, bio sam premlad da bih s njima i zaigrao. Bio sam dio njihove momčadi za razvoj mladih igrača s još otprilike sedmoricom Francuza i tamo sam bio jedini Hrvat, jedini stranac. Ali trenirao sam dosta i sa seniorskom ekipom, s Karabatićem, Hansenom, Abaloom. Isto tako sam tamo napredovao kao i što sada napredujem u reprezentaciji igrajući i trenirajući s Duvnjakom, Cindrićem i Karačićem.

Od početka svoje karijere imam privilegiju biti konstantno okružen s igračima takvog kalibra i to mi, kao što se vidi, puno pomaže da sazrem i napredujem velikom brzinom."

Kakvi su Karabatić, Hansen i ostali izvan svlačionice kada ne igraju rukomet?

"Svi su normalni dečki, nemam nekakvih posebnih anegdota s njima. Ne bi čovjek rekao da se radi o tako popularnim zvijezdama, oni se ponašaju sasvim prirodno. Skromni su i uvijek daju savjet mladom igraču i nastoje biti dobri prema mladim igračima da se uvijek dobro osjećaju jer su i sami svjesni da nakon što oni napuste momčad, moraju ostaviti nekoga iza sebe tko će ih naslijediti."

Je li vas bilo strah tako mlad otići u Pariz?

"Naravno. Bilo me strah otići, pogotovo jer sam išao sam. Nisam ja puno odlazio dalje od Rijeke prije toga, ne računajući turnire ili odlaske s reprezentacijom po Hrvatskoj na tjedan dana. Ali to se ne može uspoređivati s ovim. Cijelu sezonu sam proveo sam u tom velegradu i mogu zaključiti da sam naglo sazrio. Postao sam pravi profesionalac i pravi sportaš. Tek tada sam shvatio da će mi to biti pravi poziv u životu te da ću od toga živjeti. Stvari su pomalo počele sjedati na svoje mjesto, podigla se razina discipline u mom životu."

Hrvatska rukometna javnost najbolje je upoznala Halila Jaganjca prošle sezone kada je bio najbolji strijelac SEHA lige u dresu Metalurga, dok je ove sezone ubilježio također sjajne partije u regionalnom natjecanju, kao i u Ligi prvaka. Kako je došlo do prelaska iz PSG-a u Metalurg i zašto na kraju niste potpisali za PPD Zagreb, već za Nexe, kao što su svi očekivali?

"Godinu dana nakon što sam došao u Pariz, dobio sam prvi poziv za seniorsku reprezentaciju, baš ovdje u Poreču smo bili na kontrolnom okupljanju i izbornik Lino Červar me pozvao. Nakon tri-četiri treninga s reprezentacijom, pitao me bi li htio doći kod njega u Metalurg napredovati kao igrač, igrati Ligu prvaka i SEHA ligu, i to sam napravio i od tada samo idem uzlaznom putanjom.

Nažalost, s vremenom su stvari u Metalurgu krenule nizbrdo. Prvi je otišao upravo izbornik Červar zbog financijskih razloga. Ponajviše zbog istog razloga otišao sam i ja naposljetku. Nitko to nije želio, ali klub je jednostavno krenuo u nekom čudnom smjeru. Svi igrači koji su bili na najvišoj razini počeli su odlaziti. Ja sam čak i među zadnjima napustio klub jer sam ostao odigrati grupnu fazu Lige prvaka u drugoj sezoni u kojoj sam igrao za Metalurg, što mislim da je bilo od izuzetne koristi za mene i moj razvoj kao mladog igrača", objasnio je Halil.

"Tada mi se javio predsjednik Nexea Josip Ergović i nakon što sam popričao s tim čovjekom i čuo kakve planove imaju za budućnost i što meni kao mladom igraču imaju za ponuditi, ostao sam čak i malo zatečen. Priznat ću, trebalo mi je i neko vrijeme da razmislim o tome jer sam imao i neke odlične ponude iz inozemstva. No Nexe mi je obećao pružiti puno stvari što do sada i ispunjavaju. Stvarno mi je lijepo i ne žalim ni sekunde što sam otišao tamo na kraju. Radim s Hrvojem Horvatom, trenerom koji drži rukomet u malom prstu. Kod njega sam radio puno stvari koje dosad još nigdje nisam.

PPD Zagreb je vrhunska sportska institucija u Hrvatskoj, neprikosnoven je, ali ja sam osoba koja voli te manje sredine i smatrao sam da je Nexe pravi izbor i okolina u kojoj mogu još više napredovati. Vrlo je bitno za moj razvoj, jer sam još mlad, da igram puno, ali i naposljetku je vrlo bitno i za hrvatski rukomet da ima više konkurentnih klubova u prvenstvu. Neke države imaju i po deset klubova između kojih svatko može svakoga pobijediti. Ovdje to nije tako, ali ako malo dignemo razinu te kompetitivnosti, odmah će i reprezentacija i svi ostali biti bolji", kazao je.

Jako mladi ste otišli od kuće, imali priliku trenirati s najvećima u rukometu i do 20. godine života iskusiti nešto čime se ni neki od iskusnijih reprezentativaca ne mogu pohvaliti. Kakav status imate u svlačionici, gledaju li na vas ostali s malo više poštovanja?

"Ne mogu reći da me gledaju s više poštovanja jer se mi svi međusobno uvažavamo i poštujemo. Čim si dio hrvatske reprezentacije, znači da predstavljaš najbolje što Hrvatska u tom trenutku može ponuditi. Kad tu razinu dosegneš, dobivaš određeno poštovanje među igračima, ali zna se tko je tko u svlačionici. Zna se tko je Domagoj Duvnjak ili Luka Cindrić. Ja sam sa svojih 20 godina već puno toga prošao. Više ni ne znam koje mi je ovo po redu okupljanje seniorske reprezentacije tako da sam stekao dozu opuštenosti u tim situacijama koja je jako važna za daljnji razvoj. Aklimatizirao sam se, mi smo tu kao jedna velika obitelj. Kad kao reprezentativac prođeš pet-šest okupljanja, znaš na što dolaziš, znaš što možeš i što se od tebe očekuje."

Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj i Danskoj je pred vratima. Kako gledate na šanse Hrvatske i je li na vama velik pritisak s obzirom na to da nacija puno očekuje i 2018. je bila jedna od najuspješnijih godina pa tako treba krenuti i u 2019.?

"Nije toliko velik pritisak na nama. Puno veći je bio prošle godine na Europskom prvenstvu koje smo igrali kod kuće i pred svojim navijačima te su očekivanja bila velika. Sad nema pritiska i naravno da se očekuje dobar rezultat, to je normalno. Nitko od nas ovdje još ne gleda tako daleko da bismo prognozirali gdje bismo mogli završiti na kraju. Mi ćemo otići tamo spremni i motivirani.

Prije svega, spremamo se za tu prvu utakmicu, za taj Island koji je jako dobra ekipa, igraju skandinavski, brzi stil rukometa i oni mogu pobijediti svaku reprezentaciju na svijetu trenutno. Imaju Arona Pálmarssona koji je superzvijezda i ako ima svoj dan, može odlučiti utakmicu praktički sam. Ali puno ovisi i o nama, moramo biti pravi, borbeni, zalagati se i igrati kao jedan", kratko je najavio Jaganjac predstojeće Svjetsko prvenstvo.

Nije tajna da vas izbornik Lino Červar cijeni i u vama vidi potencijalnog vođu reprezentacije u narednim godinama. Kakav je to osjećaj?

"Iskoristit ću svaku priliku koju mi izbornik bude dao. Prije sam imao tremu, ali sad tu tremu pretačem u najveću moguću želju za dobrom partijom. Uvijek kažem, reprezentacija i klub su neusporedivi. Ono što dam u klubu, nemoguće je da ne dam više u reprezentaciji jer to je nacionalni ponos, sveti dres. Nekako to uvijek izvuče iz tebe više, da nekad čak i sam sebe iznenadim kod nekih stvari za koje znam da ih u klubu ne radim, a u reprezentaciji da."

Hrvatska rukometna reprezentacija od odlaska Blaženka Lackovića nije imala igrača takvog stila. Ima li Hrvatska novog Lackovića u vama?

"Ima stvarno jako puno igrača koji su mi bili primjer kroz moj rukometni put, ali ja najviše volim tu istaknuti Blaženka Lackovića. On mi je odmalena bio najveći uzor. Taj tip igrača koji je šuter, bek-šuter, mi se uvijek najviše sviđao i mislim da smo po modelu igre isti. Kad gledam samog sebe, vidim zapravo njega dok je igrao na Olimpijadi i uvijek sam se divio njegovim potezima. Gledao sam ga od malih nogu, oduvijek sam želio biti kao i on, a evo danas praktički igram na njegovom mjestu u reprezentaciji. Napravit ću sve u svojoj moći da dostignem tu razinu, ali mora se reći i da takav tip igrača nije lako postati. Svi znaju tko je bio Blaženko Lacković i da ga nije nimalo lako zamijeniti. Ali ja se trudim svaki dan, naporno treniram, imam primjer, imam od koga učiti i ako ne budem kao on, dat ću sve od sebe da barem budem blizu njega", zaključio je Jaganjac.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Svjetsko rukometno prvenstvo, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: sp rukomet 2019.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Pročitajte više