Jesmo li luzeri?

Foto: Getty Images/Guliver Image, Hina

"ŽAO NAM JE. Imali smo veliku priliku. No, treba čestitati Argentincima, zasluženo su pobijedili", rekao je hrvatski izbornik Željko Krajan nakon poraza od Argentine u finalu Davisova Cupa.

Sada umjesto Argentinaca u tu izjavu ubacite Portugalce, Poljake ili dvaput Srbe, a umjesto Željka Krajana zamislite Antu Čačića, Željka Babića, Aleksandra Petrovića ili Ivicu Tucka. Ishod svaki put isti, samo se mijenjao sport i natjecanje.

Europsko prvenstvo u Francuskoj, Olimpijske igre u Riju i finale Davis Cupa. Kad god je trebalo napraviti onaj zadnji, ključni ili barem korak više, Hrvatska je zakazala. A protivnik je uvijek imao nekoga tko je iskočio, nekoga za koga smo poslije rekli "imali su tog i tog, odigrao je sjajno".

Istina, teško je reći da smo protiv Srba na Riju u oba susreta bili favoriti, daleko od toga. No, činjenica je da smo pukli u obje utakmice, a kad se doda da je riječ, ipak, o utakmicama protiv Srbije, porazi padaju još teže.

Uvijek nam malo fali

No, Portugal, Poljsku i Argentinu smo morali pobijediti, koliko god to umišljeno zvučalo. Najbolja nogometna generacija od 1998. igrala je, uz Talijane, najbolji nogomet na Euru pa je potpuno razočarala na prvoj ozbiljnijoj prepreci. Rukometaši su izgubili prvu utakmicu od Katra, izvukli se protiv Argentine i onda poderali Francuze i Dance, pa obrisali pod s Tunižanima. Mirišalo je na nešto veliko. A tenisači su kod kuće, pred 15.000 ljudi imali Argentince na konopcima. Nedostajalo je jako malo. I uvijek je tako.

Prije nego što će Quaresma iz kontre zabiti gol, Vida je pogodio stativu. Rukometaši će hvatati Poljake cijelu utakmicu pa tri minute prije kraja ostati bez snage, a Marin Čilić će imati 2:0 u setovima i brejk u petom. Uvijek nam malo fali, već godinama. Izuzmemo li fantastične vaterpoliste, koji svako toliko nešto osvoje (SP 2007., EP 2010., OI 2012.), u ostalim sportovima smo od osvanja Davis Cupa 2005. godine nanizali impozantan popis poraza u ključnim utakmicama.

Porazi su postali - navika

Neki su bili fascinantni. U 121. minuti utakmice protiv Turaka u Beču 2008. ukazao se Semih Sentürk. Na Eurobasketu 2005. u Beogradu Luigi Lamonica, koji nije vidio onaj faul Vasqueza na Tomasu. Dvije godine kasnije u Švedskoj Zoran Planinić dvije sekunde prije kraja promaši dva slobodna bacanja za produžetak. Na Euru ove godine će u 117. minuti uskrsnuti otpisani Ricardo Quaresma, u Riju će nas slomiti Karol Bielecki bez jednog oka, a u Areni Del Potro bez jednog prsta.

Sve skupa za rubriku "vjerovali ili ne". A toliko puta smo svih tih godina vjerovali. Iako su sportaši često stišavali euforiju, koja bi se najčešće opravdano dizala, nacija nije. Takvi smo. Malo nam treba da se zapalimo, još manje da se ugasimo. Uvijek je to "ta" godina, često su svi preduvjeti tu, te famozne zvijezde bi se često posložile ili bismo mi barem vjerovali da je tako.

Vrijeme ja da struka nešto kaže

Na kraju, svaki put ostali bi "kratki", sa srebrom ili broncom, umjesto zlatom oko vrata. Ili do medalja ne bismo ni došli. Luzerski se mentalitet uvukao u hrvatski momčadski sport i to treba jasno i otvoreno reći. Negdje se griješi, a na stručnjacima i "stručnjacima" je da otkriju zašto svaki put krene po zlu. Zašto nikad mi nismo ti koji će se čudesno izvući kad smo stisnuti u sami kut.

Možda je stvar u nedovoljno znanja na ključnim pozicijama u sportu. Sigurno nedostaje i novca da se sve skupa ozbiljnije radi. Možda je stvar u samoj psihi naših sportaša, koji često kao da unaprijed imaju osjećaj da je sve protiv njih pa izbornici nakon poraza znaju reći "znali smo da su oni opasni" ili nešto slično.

Ili možda, jednostavno, nismo dovoljno dobri.