OTKAD je Tomislav Mijatović (50) u svibnju prošle godine preuzeo hrvatsku reprezentaciju, ona ima samo jedan poraz u službenoj utakmici. Nakon produžetaka bili su bolji svjetski prvaci Nijemci. Hrvatska je uhvatila zamah u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo te s omjerom 5:1 osvojila prvo mjesto u skupini E. Čeka je još jedna skupina kako bi se vratila na veliku scenu.
Na Svjetskom prvenstvu hrvatski košarkaši nisu bili od 2014. godine, kad su osvojili 10. mjesto. Izbornik Mijatović zasad je opravdao renome i iskustvo koje je skupio na najvišoj košarkaškoj razini.
Tomislav Mijatović u Indexovom Intervjuu tjedna
Već je s 25 godina počeo raditi kao pomoćnik u Ciboni, a malo kasnije i u reprezentaciji. Bio je kroz karijeru pomoćnik velikim trenerima Nevenu Spahiji, Jasminu Repeši, Velimiru Perasoviću, Josipu Vrankoviću, Dušanu Ivkoviću, Erginu Atamanu...
Trebao je 2010. godine za stalno preuzeti poziciju glavnog trenera Cibone, no otišao je u turski Efes kao pomoćnik Velimira Perasovića. Postao je legenda Efesa, u kojem je prošao sve trenerske uloge. Bio je pomoćnik u prvoj momčadi te glavni trener druge i prve momčadi.
Ima dvije osvojene Eurolige s Efesom (2021. i 2022. godine) te tri turska prvenstva. Mijatović odaje dojam čovjeka koji živi košarku i kojeg popratne stvari ne zanimaju. Najvažnije je, kaže, konstantno učiti, napredovati, pratiti trendove i nadograđivati igru.
Hrvatska je ostvarila dvije dominantne pobjede protiv Cipra i Izraela u posljednje dvije utakmice kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Kakav je vaš dojam nakon tog uspješnog kvalifikacijskog "prozora"?
Već godinu dana naglašavam da je naša želja shvatiti svakog protivnika maksimalno ozbiljno, bez obzira na njihove dolaska i nedolaske. Ako tako igramo, možemo napraviti velike stvari. Hvala mojim igračima koji su prihvatili tu ideju. Nismo se obazirali na izostanke u izraelskoj reprezentaciji i na razliku u kvaliteti u odnosu na Cipar.
Odrazilo se to u velikoj prednosti za nas u obje utakmice. Kapa dolje igračima. Od početka su shvatili kako želimo igrati i odmah su to primijenili. To daje nadu meni i navijačima da, kad je Hrvatska kompletna i zdrava, imamo što za reći na terenu. Kod mene nema euforije, nisam pripadnik euforične mase. Trebamo zadržati stabilnost, skromnost i požrtvovnost.
Reprezentaciju je u košarci teško okupiti. NBA diktira ritam, klubovi zabranjuju nastupe svojim igračima, puno je to drugačije nego u nogometu, rukometu i ostalim sportovima.
Odmah sam sa svojim stožerom napravio sastanke s igračima, u stalnoj smo komunikaciji. Mala smo zemlja, ali me veseli da imamo igrače na svim razinama, od NBA lige, NCAA, Eurolige, Eurokupa... Svi su voljni igrati za reprezentaciju i svi se odazovu kad ih se pozove.
To je ogromna stvar, ogroman poticaj za rad stožera. Evo, u prošlom smo prozoru kvalifikacija imali nadogradnju naše momčadi s igračem profila Ivice Zupca. Kad igrači kao što su Zubac, Šarić i Hezonja dolaze u roster koji već igra dobro, onda se zakotrlja pozitivna priča. Jaleen Smith je praktički živio u Zagrebu da bi nakon sezone došao na okupljanje reprezentacije.
Onda i drugi igrači slijede taj primjer. Krešimir Radovčić imao je teško finale Prvenstva Hrvatske protiv Zadra i odmah nakon toga priključio se reprezentaciji. Tako i ostali igrači, da ih ne nabrajam sve.
Naravno, dogodi se da zbog ozljede ili osobnih razloga ne mogu doći. Jako mi je drago da su igrači uvijek tu na raspolaganju. Da se nadovežem na prvo pitanje, zbog toga imate pobjede s puno poena razlike. Jer imate kvalitetan roster i igrači su na raspolaganju.
Spomenuli ste NCAA, američku sveučilišnu ligu, u koju sve više odlaze igrači iz Europe, pa i iz Hrvatke. Koliko to mijenja vaš posao i koliko hrvatska košarka od toga ima koristi?
Nisam osoba koja će se oko nečeg žaliti i plakati. To je trend u košarci koji dozvoljava igračima da odu u Ameriku, a i nudi im dosad nezamislivu zaradu. Imate primjer igrača koji je odabran u drugoj rundi prošlog drafta pa je izgubio pet i pol milijuna dolara po godini.
Nikad prije nismo se s tim suočili. Drago mi je da su naši igrači traženi i da dobivaju pozive s vrhunskih sveučilišta. Pojavom tog trenda dio mladih igrača odlazi u Ameriku, ali moramo znati da će se oni vratiti kad prođu koledž. Bit će u krugu kandidata reprezentacije i klubova Eurolige.
Gledam na to kao da su napravili izlet u američku košarku. Mislim da je to ispravan put. Nitko za to nije kriv, jednostavno je teško odbiti takvu ponudu. Uvjeti su sjajni, kao i prilika. NCAA je nova situacija, ali iz nje možemo profitirati kao reprezentacija.
Većinu karijere bili ste trener u klubovima. Koliko se taj posao razlikuje od izborničkog posla?
Na svoju karijeru gledam kao na jedan krug. Bio sam pomoćni trener u Ciboni, u reprezentaciji, bio sam trener rezervne momčadi i prvih momčadi. Uvijek sam bio trener, samo je preda mnom bio malo drugačiji zadatak koji sam trebao obaviti.
Educirao sam se i stjecao iskustvo u radu s drugim kolegama. Nikad nisam unaprijed planirao i pripremao se za neku funkciju. Izbornička pozicija jedna je od najzahtjevnijih i najprestižnijih funkcija jer radim kao izbornik svoje zemlje.
Kao izbornik nemate puno vremena s igračima. Imate mikrociklus u kojem morate napraviti stvari za makrouspjeh. U tim kratkim periodima, koji su vrlo dinamični i promjenjivi, morate biti spremni na ad hoc promjene.
Nakon svog tog planiranja, analize, komunikacije i priprema, utakmice se znaju svesti na jedan poen razlike, promašeno slobodno bacanje ili neku tricu s centra koja je ušla slučajno.
Zato je košarka jedan od najgledanijih sportova na svijetu. Kao trener se spremate na opciju A, B, C, ponekad i D. Nije to Nintendo ili PlayStation igrica pa da možete kontrolirati sve. Svojim prilagodbama i stalnim učenjem možete u svakom poslu napredovati.
Neke stvari su u košarci bile popularne prije 10 godina, a sad ih nitko više ne igra. Stalno morate biti up to date i učiti, da se ekipa unaprjeđuje u oba smjera. Imamo sreće što je naš roster dovoljno potentan i kvalitetan da može ispratiti moderne trendove svjetske košarke.
Trenerski ste odrasli u vremenu puno sporije košarke. No igra se s godinama ubrzala. Vidjeli smo da i Hrvatska igra dosta brzo i poteže puno trica, što je danas trend u košarci.
Nekad želite igrati jako brzo, ali vam atletske predispozicije rostera to ne dopuštaju. Mi smo atletski na vrhunskom nivou. Hrvatski košarkaši igraju u vrhunskim klubovima i mogu zadovoljiti zahtjeve.
Dugo godina Hrvatska nema "jedinicu" vrhunske klase. Prebacili ste, stoga, kreaciju na poziciju krila, gdje su glavni dodavači Hezonja, Božić i Šarić.
Imamo kvalitetne bekove, koji svoje kvalitete na terenu manifestiraju na drugačiji način. Prezadovoljan sam s njima. Imaju dobar šut, brzi su i odlični u obrani. Nemojmo zaboraviti, imamo Smitha i Mavru, koji je bio treći asistent španjolske lige. Nije to mala stvar.
Jaleen Smith je po statistici bio najbolji igrač Eurokupa. Roko Badžim bio je jedan od najboljih šutera turske lige. Imamo igrače koji u određenim segmentima odskaču. Važno je te individualne kvalitete potencirati.
Zašto ne koristiti Darija Šarića kao dodavača ako je jedan od najboljih asistenata u Europi na poziciji četiri i pet? Da ne govorimo o Hezonji, Zupcu... Nije bitno tko će biti najbolji asistent, kradljivac lopti ili strijelac. Takvu su igru prihvatili igrači u klubovima, ali i u reprezentaciji.
Radili ste s brojnim velikim trenerskim imenima. Imate li nekog tko vam je uzor ili ste od svakog uzeli ponešto?
Imao sam veliku privilegiju raditi s brojnim velikim svjetskim trenerima. Za neka od njih veže me i prijateljstvo. Ne mogu reći da me jedna osoba obilježila. Ponosan sam na to što se s mnogima od njih mogu čuti u svako doba dana, bilo vezano za košarku ili za nešto drugo. To je najveće blago. Imao sam priliku učiti od svakoga od njih te nadograđivati svoje znanje. Tako se raste u trenerskom poslu.
Krenuli ste u trenerske vode vrlo mladi.
Neven Spahija me kao 25-godišnjaka zvao, imao je viziju van ustaljene trenerske prakse. Odlučio je uvesti mladog trenera u Cibonu, koja je početkom 2000-tih godina bila ozbiljan euroligaš, konstantno u borbi za play-off. Bio sam tad mlađi od pola ekipe Cibone.
Nakon toga me zvao i u stožer reprezentacije. To je početak karijere kao iz bajke. Prije toga odradio sam pripravništvo na američkom koledžu. Već sam u ranoj dobi imao priliku susresti se s najjačim natjecanjima i onda nadograđivati znanje i iskustvo. Ponosan sam i zahvalan na prilici koju sam dobio od velikih trenera, danas i prijatelja.
Hvaljeni ste kao skaut, na glasu kao jedan od najboljih svojevremeno na ovim prostorima. Što ste to u skautingu radili bolje od drugih?
Ne bih rekao da sam išta posebno radio bolje od drugih. Bio sam vrijedan i predan svom poslu analize protivnika i pripreme momčadi. Nisam radio ništa spektakularno. Pružena mi je prilika i iskoristio sam je. Htio sam vratiti deset puta više nego sam dobio. Nisam htio razočarati kolege koji su mu vjerovali.
Da ne bi priča bila baš bajkovita pobrinuo se Dušan Kecman onom svojom tricom preko cijelog terena. Upravo ste vi bili na klupi Cibone kao glavni trener 2010. godine u finalu ABA lige, u kojem je Partizan pobijedio na tako dramatičan način. Kakve je to ostavilo posljedice?
To je jedini trenutak u životu kad sam pomislio da je potreban VAR. Inače sam velik protivnik toga. Definitivno jedan od najbolnijih trenutaka. S druge strane, mislim da mi se to vratilo u nastavku karijere. Na sličan smo način te sezone osvojili Prvenstvo Hrvatske.
S Efesom smo osvojili Euroligu šutom preko ruke u zadnjim trenucima utakmice. Shvatio sam da se u košarci u sekundi mogu promijeniti stvari. Protiv Partizana smo primili koš u nemogućoj situaciji. No bilo je i utakmica u kojima su moje momčadi pobjeđivale takvim koševima u zadnjim trenucima.
Moram biti realan i ne fokusirati se samo na jednu situaciju. Zahvalan sam jer sam više puta osjetio radost pobjede u zadnjim trenucima utakmice i iz njih sam puno naučio. Ne volim gubiti, ali treba ostati skroman i vjerovati da će vam košarka vratiti ono što vam nekad uzme.
Onda vam kao treneru nije dozvoljeno vjerovati u sportsku sreću?
To je jedna duboka tema i ne znam jesam li dovoljno mudar da je analiziram. Ali mislim da mi je kao treneru i sportašu radom dozvoljeno isprovocirati pozitivnu sportsku sreću. U to vjerujem. Sportska sreća je bitan faktor, ona postoji i možemo je isprovocirati da se okrene na našu stranu.
U karijeri ste se našli na prekretnici. Mogli ste ostati u Ciboni kao glavni trener ili ići u Efes kao pomoćni. Odabrali ste opciju odlaska u Tursku, iako su vas već najavili kao novog trenera Cibone. Što se dogodilo te 2010. godine?
Uf, ta se priča čini već kao davna povijest. Htio sam raditi s Velimirom Perasovićem, koji je te sezone dobio ponudu Efesa. Prema meni je odigrao fenomenalnu ponudu. Rekao je ljudima u klubu da želi baš mene kao pomoćnika. To je trenerska i ljudska gesta starijeg kolege koju nisam mogao odbiti.
U Ciboni sam istovremeno imao podršku tadašnjeg sportskog direktora Mihovila Nakića. No bilo je nekih drugih situacija i nećkanja u klubu zbog kojih nisam ostao. Nisam se htio nećkati i razmišljati te ostaviti Perasovića da čeka moj odgovor. Nisam požalio ni sekunde. Taj odlazak u Efes je obilježio moju karijeru.
Obitelj vam je u Istanbulu.
Tako je, supruga i sin su mi velika podrška. To mi je jako važno. Imam priliku živjeti s njima i zbog toga mi je ovaj posao lakši. Obitelj mi je najveća potpora. Sin se rodio u Istanbulu, tako da tamo živi cijeli život.
Koliko je različit život u Zagrebu i Istanbulu?
Istanbul je ogroman grad, ali to je grad vrlo toplih ljudi. Lako vam uđe pod kožu jer njegovi kvartovi imaju šarm, a opet se radi o megapolisu. Lijep je grad koji mi je, uz Zagreb i Hrvatsku, drugi dom. Istanbul je dio mene. Kulturom i mentalitetom nije daleko od Hrvatske.
Osjećate li da ste poznata ličnost u Istanbulu? Zbilja ste već dugo tamo.
Ne gledam to tako. Ja sam Tomislav i imam priliku baviti se sportom kojim sam se htio baviti kao klinac. Jednostavno, kad ste toliko privilegirani, ne biste se trebali baviti ničim drugim.
U Efesu sam obavljao sve funkcije po pitanju trenerske struke. Koliko sam popularan i koliko me ljudi vole? Na to ne mogu utjecati. Sretan sam jer mogu obnašati ove funkcije i dati cijelog sebe da napravimo dobar rezultat.
Dojam je da vam je kroz karijeru najviše odgovarala pozicija pomoćnog trenera. Je li to točno?
Pa ne bih rekao. Kad ste dugo u jednom klubu, emotivno se vežete i počnete taj klub shvaćati kao svoj. Kad sam dobio poziv da budem glavni trener, uskočio sam i radio dobar posao, bar su tako pokazali rezultati.
Isto tako, kad je trebalo ekipu s pet mlađih igrača voditi kroz tursku ligu, preuzeo sam taj posao. Bio sam pomoćni trener momčadi koja je bila prvak Europe. Iz svega stoji puno rada. Nekad ni 24 sata u danu nisu dovoljna da se sve obavi.
Nikša Prkačin nam je pričao o sjajno organiziranom Efesu, u kojem su igrači i treneri imali sve potrebne uvjete, nisu morali sami ni točiti gorivo ni ići u grad.
Pričao sam o Istanbulu kao gradu, a to se reflektira i na ljude u klubu. Ljudi vas dočekaju otvorenih ruku i na vama je da im tu ljubav uzvratite. Neće biti otvorene ruke ako vi ne uzvraćate. Ako vide da im vraćate ljubavlju, onda ste dobili prijatelje zauvijek. Djelatnici kluba rade 24 sata za klub i pomažu svima kojima pomoć treba. Lijepa je sredina i čast je biti dio nje.
Odakle vam nadimak Tigar?
Stvarno ne znam kako je to krenulo. Znam da je to još iz vremena Mateja Mamića, Nikše Prkačina i Davora Kusa u Ciboni. Bili su to moji rani trenerski dani. Od nekih dečki sam bio godinu dana stariji, od nekih mlađi. Bio sam trener i jednostavno smo kliknuli. To prijateljstvo traje više od 20 godina. Ostao mi je taj nadimak sve do danas.
Zanimljiv je i podatak da ste stažirali u Ministarstvu vanjskih poslova u vrijeme kad su tamo radili Andrej Plenković, Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović.
Tih davnih stoljeća krenuo sam kao pripravnik u Ministarstvu dok sam čekao da se otvori pozicija u klubu. Nije to ništa tako gordo kao što zvuči. Bilo je to minorno dok sam čekao da se zaposlim u klubu.
Biste li išli u NBA ligu da vas pozovu i što mislite općenito o njoj?
Bio sam ovog ljeta u Americi kako bih gledao Ljetnu ligu. Želim održati kontakte i vidjeti najnovije trendove u košarci. NBA je pokretač trendova u svjetskoj košarci. Idem onamo da bih se usavršavao i nadograđivao. Kad bi me zvali da dođem u NBA, ne znam što bi bilo. Živim u sadašnjosti i fokusiran sam na nju.
Slažete li se s tvrdnjom da su Europljani u posljednje vrijeme unijeli puno svog štiha u NBA ligu?
Apsolutno. Mislim da su Europljani i međunarodni igrači oduvijek donosili dozu šarma u NBA ligu. Sad je cijeli svijet povezaniji, sve je dostupnije. NCAA liga je preplavljena igračima iz cijelog svijeta.
Isto to se događa i u NBA-u, u kojem u posljednje vrijeme ima malo MVP-jeva iz Amerike. NBA je globalni brend u kojoj Europljani svojom kvalitetom i znanjem imaju riječ. No nije to od jučer, proces se događa već neko vrijeme.
Imate li neki drugi sport koji pratite osim košarke?
Generalno jako volim sport. Moj desetogodišnji sin i ja kad sjednemo ispred TV-a gledamo sve sportove. Kad vidi da Hrvatska igra bilo koji sport, sve gleda. Obitelj smo koja voli sport. Košarka je prva tema, ali svi sportovi su na dnevnom redu.
Naravno, popratili ste i Svjetsko prvenstvo u nogometu. Što kažete na nastup Hrvatske?
To je ekipa koja nam može poslužiti svima kao uzor. Nismo do kraja svjesni što je ova generacija naših nogometaša ostvarila jer živimo u tom vremenu. Kad se budemo sjećali ovih rezultata, uvidjet ćemo koji su to uspjesi. Pogledajte koje se reprezentacije nisu ni približile Svjetskom prvenstvu, a kamoli medalji. Generalno kao nacija nismo još osvijestili što su nogometaši napravili.
Nadamo se da će i hrvatska košarkaška reprezentacija bar otići na Svjetsko prvenstvo.
Najvažnije nam je napraviti taj prvi korak, plasirati se. To nam je prvi cilj.