U 29. kolu SuperSport HNL-a centralni je događaj bio Jadranski derbi između Rijeke i Hajduka, u kojem je klub s Kvarnera slavio 1:0 i tako napravio novi korak u pohodu na titulu prvaka Hrvatske. Rijeka je tako drugom ovogodišnjom pobjedom vjerojatno izbacila Hajduk iz utrke za naslov te u svoju korist riješila prvi od preostala tri derbija lige.
Karoglanova postavka igre je dobrano usporila Rijeku
Može se stoga reći da je "knjiga spala na dva slova" po pitanju borbe za najvredniji klupski trofej u hrvatskom nogometu. Premda je za Hajduk sada završio najteži dio rasporeda, gdje je u tjedan dana dva puta igrao protiv Dinama i jednom protiv Rijeke, završio ga je najgorim mogućim scenarijem. Tri poraza bez ijednog postignutog pogotka uz oproštaj od borbe za dva trofeja, a kada na to nadovežemo i poraz od Lokomotive koji je stigao prije reprezentativne stanke, dolazimo do nezapamćenog niza za Hajduk od četiri uzastopna poraza, pri čemu su tri stigla na domaćem terenu.
Valja ipak reći kako je Hajduk na Rujevici izgledao puno kompaktnije i organiziranije u defenzivnom dijelu igre nego što je to bio slučaj u prethodne tri utakmice. Neki će možda reći kako su ovi epiteti zapravo eufemizmi i ne može se reći da su u krivu. Karoglanova postavka igre dobrano je usporila Rijeku i otupila njene napade te ju svela na tek nekolicinu izraženih prilika, što je za Riječane ove sezone na Rujevici raritet. Koliko je opasan Hajduk htio biti, dovoljno govori činjenica da je prvi udarac uputio u 69. minuti.
Ipak, takav Hajdukov defenzivan i pomalo uplašen pristup najveći je kompliment igračima Rijeke i njihovom stručnom stožeru. Bili su u situaciji gdje ih je svaki rezultat osim pobjede, u realnim prognozama i simulacijama, matematički ostvarivim promilnim šansama na stranu, isključivao iz utrke za naslov. Svjesni tih okolnosti, svejedno su na riječki travnjak istrčali s primarnim ciljem zaustaviti Rijeku te možda ponešto ušićariti kroz prekid ili u finišu utakmice kada su s klupe ušli igrači ofenzivnijeg profila od onih koji su započeli utakmicu.
Sopić se nije bavio pretjeranim prilagodbama protivniku
U nekim su utakmicama u prvom dijelu sezone takav pristup riječki navijači zamjerali, no Željko Sopić ponovo se nije bavio pretjeranim prilagodbama protivniku. Rijeka je iza sebe imala težak raspored s tri utakmice u osam dana, iako je, u njezinu obranu, taj niz započeo gostovanjem kod najlošije momčadi lige, Rudeša.
Ponešto je Sopić rotirao u tim dvama utakmicama, pa čak i u bitnoj utakmici protiv Lokomotive u polufinalu Kupa Hrvatske. No, glavnina riječkih snaga odradila je većinu minutaže, pa je tako i u nedjelju istrčala najjača postava Rijeke u ovome trenutku, uključujući na Kranjčevićevoj načetog Marka Pjacu.
Prosječni navijači, zahvaćeni euforijom ili depresijom, u derbiju su dobrim dijelom očekivali "razvaljivanje" ili potop, ovisno o tome s koje su strane navijačkog spektra. Takav razvoj događaja bilo je iluzorno očekivati, poglavito zato što Hajduk nije preko noći od momčadi koja se opravdano i ravnopravno borila s Rijekom i Dinamom za vrh lige postao kanta za napucavanje. I dalje se radi o momčadi čiji roster imponira u okviru hrvatskog klupskog nogometa, pa čak i kada je lišen usluga startnih pojedinaca (Marko Livaja, Zvonimir Šarlija, Dario Melnjak).
Klasični hrvatski derbi
Gledali smo, dakle, svih 90 minuta klasični hrvatski derbi. Lopta je uglavnom bila u domaćem posjedu, a Rijeka je preko bočnih pozicija najviše pokušavala kreirati prijetnje prema Hajdukovom golu. Baš je gore spomenuti Pjaca u nekoliko navrata pokazao kako je najkvalitetniji i najbolji pojedinac na terenu, premda je ispred sebe imao hvalevrijednog protivnika u vidu Fahda Moufija, ali i Rokasa Pukštasa, kojeg jako dugo nismo vidjeli na krilu.
Na drugoj je strani sve svoje manjkavosti pokazao Ismaël Diallo, kojeg je pošteno namučio Marco Pašalić. Na koncu je Diallo u 70. minuti propustio blokirati dodavanje za krilnog napadača Rijeke, kada je ovaj zabio pogodak vrijedan pobjede.
Nije Rijeci teško palo igranje preko potentnih bokova, premda je to izgledalo i kao plan Mislava Karoglana, koji je zagušio sredinu terena koja je uglavnom bila neprohodna za domaću momčad. Duo Filip Krovinović - Niko Sigur strogo je kontrolirao protok lopte kroz centralne koridore, a pomogao je i Anthony Kalik naizmjeničnim pritiskom na riječke stopere, odnosno onemogućavanjem Lindona Selahija da primi loptu i započne izgradnju domaćih napada.
Riječki Albanac ipak je odradio svoj dio posla, naročito u defenzivi, dok je korektnu utakmicu imao i Toni Fruk, koji se nerijetko spuštao po loptu do Stjepana Radeljića. Konkretno je izostao učinak Veldina Hodže koji je ubilježio samo 19 dodira s loptom u 65 odigranih minuta.
S loptom se kratko "družio" i Mirko Marić, kojeg su dobro čuvali i remplali Josip Elez i povratnik Filip Uremović, sveli pritom udarnu iglu domaćina na samo jedan udarac i jedno ključno dodavanje. S razlogom je ovaj dvojac bio prvi na listi za zamjene Rijeke, premda valja reći kako je u jučerašnjoj utakmici izostao učinak igrača s klupe kod domaćina.
Impresivni Perišić
Drukčija je situacija bila za goste koji su tek ulaskom pričuva, odnosno izlaskom neučinkovitih i neprimjetnih Emira Sahitija, Kalika i Nikole Kalinića, raširili krila i krenuli zaista prijetiti domaćem golu. Poglavito je bio impresivan ulazak Ivana Perišića, koji je bio fokalna točka Hajdukovih očajničkih napada u zadnjih dvadesetak minuta igre.
Iz svake pozicije na terenu tražila se gostujuća četvorka, a hrvatski reprezentativac kreirao je opasnosti iz apsolutno svakog kontakta s loptom. Hajduk je dočekao jedinu priliku utakmice nakon Perišićevog ubačaja, koju je propustio već pomalo zaboravljeni Aleksandar Trajkovski, kada je nečujno glavom pucao pored gola.
Bio je to jedini propust riječkog stoperskog dvojca čije igre i fenomenalni nastupi pomalo prolaze ispod radara javnosti. Već smo napomenuli kako su, zbog tupog Hajdukovog napada, imali možda najmanje posla u posljednjih nekoliko utakmica, no svakako nije slučajnost da su Riječani u posljednjih 11 utakmica primili samo jedan pogodak.
I taj je jedan stigao iz kaznenog udarca Dinama u samom finišu utakmice, dok se za posljednji primljeni pogodak iz igre moramo vratiti sve do utakmice s Hajdukom, one odigrane krajem siječnja, kada je za Bile zabio Rokas Pukštas.
Dvojac koji imponira samopouzdanjem i mirnoćom
Naravno, bilo bi nepošteno ovaj sjajni defenzivni učinak svesti samo na igru stoperskog dvojca, jer svoj su obol dali svi preostali igrači na terenu, kao i Matej Mitrović i Emir Dilaver koji su povremeno uskakali u srce bijele obrane. No, naprosto moramo istaknuti ovaj duo jer imponiraju samopouzdanje i mirnoća kojima gase protivničke prijetnje, kao i lakoća igranja loptom kada je ona u njihovim nogama.
Niko Galešić ranije je prošao ovaj trnovit put: od igrača koji se u prošlosezonskoj Rijeci iz prvog dijela sezone isticao vezanim nesigurnostima i poklanjanjem prilika protivnicima, već u drugom dijelu sezone 2022./23., a onda i prošle jeseni, izrastao je u najveću snagu riječke obrane.
Stjepan Radeljić stigao je na Kvarner prošlog ljeta i bio je Sopićev džoker za zatvaranje utakmica, no u takvim se situacijama isticao paničnim reakcijama koje su u suigrače unosile nemir i nesigurnost. Ove kalendarske godine pak izrastao je u "monstruma" i po formi trenutno je najbolji središnji branič lige.
Samo je protiv Hajduka otklonio šest opasnosti, oduzeo tri lopte, presjekao jedno dodavanje te niti jednom nije dopustio protivniku da ga predribla. Osvojio je sjajnih sedam od deset duela te odaslao također izvrsnih 11 točnih od ukupno 20 dugih lopti, što je dvostruko više od njegovog dosadašnjeg ligaškog prosjeka.
Derbi je bio točno onakav kakav sam i očekivao. Bila je to tvrda i čvrsta utakmica dviju kvalitetnih momčadi u kojoj smo dočekali dvije prave prilike. Jednu je Rijeka iskoristila, dok Hajduk svoju nije. S obzirom na ono što su prikazali u posljednjih nekoliko tjedana, Rijeka je svoju priliku zaslužila iskoristiti - Hajduk nije.