ARSENAL je danas objavio kako Unai Emery više nije njegov trener. S obzirom na nedavni odlazak Nike Kovača iz Bayerna, počelo se nagađati kako bi baš on mogao naslijediti Španjolca na Emiratesu, iako engleski mediji kao glavne kandidate vide Nuna Espirita Santa, Mikela Artetu ili Mauricia Pochettina. To bi za Kovača bila sjajna gaža, ali i velika kocka. S druge strane, za Arsenal takav potez nema smisla.
Velika pozornica je ono što treba Kovaču nakon Bayerna
Iako je s Bayernom uzeo dvostruku krunu, način na koji je Kovač otišao iz bavarskog velikana ipak pokazuje negativne strane njegova mandata. Višemjesečna borba s igračima, upravom i medijima te neuvjerljiva igra doveli su ga u situaciju da se čekao i najmanji rezultatski pad kako bi se potvrdio njegov odlazak. Kovač je tada djelovao kao dječak iz manjeg mjesta koji se nikad nije navikao na blještavilo velegrada i nikad ga do kraja nije shvatio, a taj velegrad ga zbog njegova porijekla nikad nije shvatio ozbiljno.
Taj rasplet s Bayernom mogao bi biti opasan za njegovu daljnju karijeru jer mnogi u svjetskom nogometu smatraju da se radi o treneru koji ipak nije dobar za najvišu trenersku razinu. Protiv toga postoji samo jedan lijek, a to je da mu idući angažman bude u još jednom velikom klubu, što Arsenal jest. Kovaču bi taj odlazak u Arsenal bio svojevrsni spas, još jedna šansa da dokaže kako je naučio živjeti u velikom gradu. Istovremeno, takav potez bio bi i izrazito opasan za njegovu reputaciju.
Kovaču bi Arsenal mogao biti posljednji veliki klub
Arsenal proživljava veliku rezultatsku i igračku krizu pet ili šest godina. Apetiti navijača jednog od najbogatijih svjetskih klubova i dalje su ogromni, što znači da još nisu shvatili da je Arsenal nekoliko vrhunskih prijelaznih rokova i mjeseci teškog i mudrog trenerskog rada udaljen od konkuriranja najboljim svjetskim klubovima. Zato Arsenal djeluje kao sredina u kojoj je nemoguće uspjeti u doglednoj budućnosti.
Borbe za trofeje nisu realan cilj, a sve ispod toga je ispod klupskog renomea. Unai Emery stigao je u klub kao jedan od dva trenera u povijesti nogometa koji je osvojio tri europska trofeja zaredom, ali ni to mu nije pomoglo da ga oštra engleska javnost ne uzme na zub od prvog dana i prve loše partije. Vremena i strpljenja na Otoku je jako malo, očekivanja su nerealna, a prostor za greške malen i teško je očekivati da bi Kovač mogao izdržati dulje od prethodnika. I tu je najveći Kovačev problem. Trenerski posao je brutalno surov i često nepravedan, posebno u očima javnosti koja uglavnom razlikuje samo dvije vrste trenera na vrhunskoj razini - elitne i provincijske. U slučaju da i drugi put ne uspije u velikom klubu, Kovačev bi kredibilitet završio u skupini provincijskih trenera, što bi mu zatvorilo vrata elitnih klubova na dugo razdoblje, a možda i zauvijek.
Arsenal ovakvim potezom može izgubiti i puno više od Kovača i postoji jasan argument zašto bi takav potez bio potencijalna katastrofa.
Arsenal bi dovođenjem Kovača potpisao predaju i zato to neće napraviti
Arsenalov problem nije trenerske, već ideološke naravi. Klub se bezuspješno nastoji ispočetka redefinirati još od zlatnih Wengerovih dana. Arsenal je danas klub koji je zapeo u limbu između nedavne i slavne prošlosti, frustrirajuće sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Arsenal ne treba Niku Kovača. Arsenal treba trenera koji će mu dati novo naličje i ponovno ga učiniti uzbudljivim klubom. Treba nekoga sposobnog i perspektivnog da kroz razdoblje od nekoliko sezona ponovno izgradi šampionsku momčad. A uz sve to, Arsenal treba ime.
Kako su Guardiola, Klopp, Mourinho i Lampard (anomalija Solskjaera u Unitedu brzo će, čini se, biti ispravljena dovođenjem Allegrija) posljednji treneri njegovih najvećih rivala, imenovanje Kovača trenerom Arsenala bilo bi priznanje Topnika da više nisu dio elite i da se takvim ne smatraju. Arsenal bi se tim potezom predao u odnosu na superiorne konkurente. U suvremenom nogometnom svijetu sposobnost prodavanja imidža ponekad je bitnija od sposobnosti prodavanja svog proizvoda i zato angažman Kovača nema smisla za Arsenal.