KASIM KAMENICA (71) jedno je od najvećih trenerskih imena rukometa na ovim prostorima, a posebno mjesto ima u povijesti RK Zagreba. Upravo je on krajem 1980-ih postavio temelje kluba koji će početkom sljedećeg desetljeća postati europski velikan. Zagreb je preuzeo 1988. kao drugoligaša, u vrijeme kada je glavni zagrebački rukometni klub bio Medveščak, te ga je u kratkom roku doveo među najbolje momčadi tadašnje države.
Pod Kamenicom je Zagreb najprije izborio ulazak u Prvu ligu, a zatim prekinuo dominaciju moćne Metaloplastike i osvojio naslov jugoslavenskog prvaka. Momčad koju je formirao nastavila je rasti i nakon njegova odlaska 1991. te je 1992. i 1993. osvojila dvije uzastopne europske titule. S mladom reprezentacijom Jugoslavije bio je svjetski prvak osamdesetih. U intervjuu za Mondo govorio je o svojoj legendarnoj karijeri.
"Stvorit ćemo klub jači od Cibone"
Kamenica se prisjetio kako je u Zagreb stigao iz Pelistera, s kojim je bio drugi u jugoslavenskom prvenstvu. Ponudu su mu predstavili Zoran Gobac, koji je tada bio u usponu, i bivši reprezentativac Pezić: "S Pelisterom sam bio drugi i na polusezoni prešao u Zagreb u drugu ligu. Klub su vodili Gobac, koji je bio u usponu, i bivši reprezentativac Pezić. Počeli su me nagovarati i na kraju su me slomili.
Došao sam u Zagreb i izjavio: 'Stvorit ćemo klub jači od Cibone!' Mnogi su mislili da sam lud. Osjetio sam energiju velegrada, vukao me motiv. Igrači su me slušali kao Boga. Tko nije mogao izdržati pritisak, otpao bi. Lako smo ušli u Prvu ligu."
"U prvoj godini glatko smo postali prvaci, a Zagreb je ubrzo osvojio dvije europske titule, 1992. i 1993. Otišao sam 1991., ali moj je utjecaj na razvoj te momčadi bio ogroman."
Od Zagreba do Partizana
Nakon odlaska iz Zagreba prihvatio je novi sličan izazov. Preuzeo je Partizan, klub koji gotovo dva desetljeća nije igrao u najvišem rangu: "Partizan 18 godina nije bio u Prvoj ligi. U Zagrebu sam bio tri godine, a Hrvatska se već pripremala za samostalnost. Pojavile su se tenzije kojih prije nije bilo i procijenio sam da je bolje povući se. Stigao je poziv Partizana i to sam shvatio kao novi izazov – ponoviti sudbinu Zagreba."
I ondje je vrlo brzo napravio momčad sposobnu boriti se za vrh: "U polufinalu smo izbacili Zvezdu za koju su tvrdili da ima najjaču ekipu u povijesti. Rukomet je u sportskom društvu bio najslabiji i drago mi je da je Partizan nakon mene uzeo nekoliko naslova s ekipom koju sam ja formirao."
Poseban dio Kamenicine karijere vezan je uz rad s mladima. Jugoslavija je tri puta bila omladinski prvak svijeta, a Kamenica je do naslova došao 1987. godine u Rijeci. "To je preduvjet za stvaranje seniorskih reprezentacija – da igrači u mlađim kategorijama zadovolje i taj natjecateljski dio. Kad postanu trofejni, kasnije je lakše", rekao je Kamenica, koji smatra da se danas previše inzistira na ideji da rezultat u mlađim kategorijama nije važan.
Generacija koja je u finalu okrenula minus šest
Naslov omladinskog prvaka svijeta u Rijeci 1987. smatra krunom jedne iznimne generacije: "Baza je bila jaka, a u inozemstvo se nije išlo prije 28. godine, što je stvaralo neviđenu kvalitetu. U stručnom stožeru bili su mi Nikola Jevremović i Petrit Fejzula.
U toj ekipi vratari su bili Beli Stojanović i Željko Hornjak, a malog Perića sam stavio u momčad iako je bio četiri godine mlađi. Tu su bili Načinović, Kukić, Maglajlija, Puc kao kapetan i MVP, Tomljanović, Zoran Tomić, Jelčić, Obrvan... U finalu smo u furioznoj utakmici pobijedili Španjolsku s dva razlike, a gubili smo šest!"
"To je bila ozbiljna država u kojoj je sport bio sustavno uređen"
Kamenica smatra da takvi rezultati nisu nastajali slučajno, nego unutar sportskog sustava koji je ozbiljno radio na proizvodnji igrača: "S ove vremenske distance možemo govoriti što hoćemo, ali to je bila ozbiljna država u kojoj je sport bio sustavno uređen. Bili smo ponosni jer smo s jugoslavenskom putovnicom svugdje bili cijenjeni. To se negdje izgubilo, danas smo skloni omalovažavanju.
Budući da sam u tom sustavu postao igrač, trener i čovjek, nemam problema reći da sam i dalje nostalgičan. Mnogi se od toga ograđuju. Te nacionalne razlike tjerale su nas da budemo bolji jedni od drugih i stvarale su pozitivnu napetost."
Raspad Jugoslavije potpuno je promijenio i Kamenicin život. "Kad se država raspala, moja Bosna je bila u ratu, ostao sam bez zemlje i morao sam se snaći. Neki su, poput Line Červara, dobili priliku postati svjetski treneri. Kad bi Červar u Jugoslaviji došao na red? Nikad. Ali u nacionalnim državama neki su lakše prošli", rekao je.