DARIJO SRNA objavio je početkom mjeseca autobiografiju Zašto te zovu Srna. Autorica knjige je Milana Vlaović, a Index u suradnji s izdavačem V.B.Z.-om objavljuje ulomke iz knjige. U ovom ulomku donosimo vam priču o tome kako je legendarni kapetan hrvatske reprezentacije spriječio smjenu izbornika Slavena Bilića i kakva je bila atmosfera uoči povijesne pobjede nad Srbijom na Maksimiru (2:0) 2013. godine. Knjigu potražite u svim V.B.Z.-ovim i ostalim knjižarama te u uredima Hrvatske pošte. Cijena je 129 kuna.
Kad pomisliš kako je život dobar i kako je sve na svome mjestu, dogodi se nešto što ti pomrsi račune. S reprezentacijom smo upravo igrali kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, kad su mi javili da je Stari dobio karcinom.
Bio je posrijedi rak prostate. Uplašen zbog te vijesti na putu prema stadionu nazvao sam doma, umirivali su me da je to najmanje opasan od svih karcinoma, tata je u dobrim rukama i sve će biti u redu. Bio sam u žrvnju klupskog, reprezentativnog i obiteljskog života, željeli su me poštedjeti koliko je to bilo moguće, jer poznavali su moj pretrpani raspored.
Nisam mogao učiniti ono što sinovi za svoje očeve rade
Vjerovao sam u to što su govorili, jer nisam imao izbora, ali ponajviše sam želio vjerovati u dobar ishod jer nisam mogao zamisliti da bih ga u tim godinama mogao izgubiti. Zato sam se odlučio fokusirati na nogomet.
Počeo sam se raspitivati o karcinomu prostate i tko su stručnjaci koji se njime najviše bave. Pronašao sam jednog izvrsnog liječnika u Zagrebu, tatina operacija bila je zakazana 13.9.2011. Sa Šahtarom sam toga dana igrao utakmicu protiv Porta.
Nisam mogao biti pokraj njega, dočekati ga u Zagrebu, otpratiti u bolnicu, porazgovarati s liječnicima u četiri oka, učiniti ono što sinovi za svoje očeve rade. Do samog početka utakmice čekao sam rezultat operacije, kad su mi javili da je završila i da je sve u redu, mogao sam na teren.
Duboko u sebi bio sam razočaran da mu se, nakon svega što je prevalio preko leđa, sada kada bi mu moglo biti lijepo događa nešto ovako ružno. Pitao sam se je li to moguće. Njegova je bolest bila šok za cijelu obitelj.
Operirao ga je doktor koji je bio rodom iz Rijeke i rekao mi da mogu biti miran. Tata će ići na kućnu njegu, potreban mu je oporavak. Dana 7.10.2011. igrali smo utakmicu protiv Grčke, koju smo izgubili 2:0. Vratili smo se u Zagreb, a onda smo otišli u Pulu.
Bilić nam je bio između prijatelja i starijeg brata. Htjeli su ga smijeniti
Vlatko Marković želio je smijeniti Slavena Bilića. Luka Modrić bio je tada moj zamjenik i baš poput mene bio je protiv te odluke. Nazvao me Zdravko Mamić, ne znam točno koju je funkciju tada obnašao u hrvatskom nogometu, da o tome porazgovaramo, ali tijekom tog razgovora podržao sam Slavena. Luka i ja smo ga poštovali i željeli smo da ostane. Rješenje nije uvijek u odluci da se izbornika smijeni.
Slavena sam volio jer sam ga kao junior zatekao u seniorima Hajduka, uvijek je bio pristupačan, ljubazan i pametan. Educiran je i ima izgrađen pristup u odnosu s ljudima, šarmantan je, ima autoritet, a pritom nije strog. Imao je naše poštovanje kao trener i kao čovjek.
Znao bi s nama zapaliti cigaretu i razgovarati kao da je jedan od nas, a opet je suptilno podvučena uvijek postojala granica preko koje nismo prelazili jer nije bio naš suigrač, nego trener. Mislim da se autoritet u odnosu ne postiže silom, niti strogošću, nego samopouzdanjem i odmjerenošću, a Slaven prirodno posjeduje i jedno i drugo. Bio nam je između starijeg brata i prijatelja. Nisam pravi pušač, nikad u životu nisam ujutro zapalio cigaretu.
Ali, kad bih bio u izlasku ili kad sam se nalazio s momcima u reprezentaciji, tu i tamo bih zapalio. Bio sam socijalni pušač i Slaven bi ponekad zapalio sa mnom, poveli bismo tada neke zanimljive razgovore, a nekad bismo se naprosto zezali.
Znao je donositi teške odluke, iako mu nije bilo svejedno, shvaćao nas je bolje od drugih, jer i sam je bio velik igrač. Prošao je velika natjecanja i znao je kako izgleda biti na našem mjestu, iz pozicije igrača lako se transponirao u poziciju trenera.
Mamić nam je rekao da je na nama velika odgovornost
Za Zdravka sam znao da negdje iz tame vlada hrvatskim nogometom, kad je čuo naš stav, rekao je da je na nama velika odgovornost. Iduća utakmica igrala se na Kantridi protiv Latvije. Sreo sam tada danas pokojnog Vlatka Markovića, koji je bio na čelu saveza, i obratio mu se ujutro na doručku: Šefe, znam da je velik pritisak na vama, ali nemojte mijenjati Slavena. Samo preko mene mrtvog, odgovorio mi je.
Morali smo dobiti Latviju kako bismo išli u dodatne kvalifikacije. Pobijedili smo ih nadmoćno 3:0 u Rijeci, Luka i ja preuzeli smo odgovornost i odlično smo odigrali. Na redu je bilo dodatno izvlačenje, zapala nas je Turska, ekipa koju nikad nije lako dobiti. Dana 11.11. išli smo u Istanbul igrati protiv Turske, koja je bila u vrhunskoj formi. Slavenu je stajao nož ispod grla. Dobili smo ih tamo 3:0. U uzvratnoj utakmici u Zagrebu završilo je 0:0.
Plasirali smo se tako za Poljsku i Ukrajinu 2012. Tamo smo, nažalost, ispali od Španjolske. Slaven je otišao iz reprezentacije, a naslijedio ga je Igor Štimac. Od samog početka njegova mandata vladao je neviđen presing, javnost ga nije dobro primila, niti je bio omiljen među navijačima, a postao je našim izbornikom. Štimac se nije bojao, dapače, prihvaćao je izazov, ali sve je oko nas postalo drugačije.
Prvu prijateljsku utakmicu pod Štimčevim vodstvom igrali smo na Poljudu protiv Švicarske, koja nas je zdrobila. U kvalifikacijama smo imali tešku grupu, u kojoj su bile Škotska, Belgija, Srbija, Wales i Makedonija. Bilo nam je žao što se oko nas stvara tako negativna klima, koja se počela pojačavati čim smo počeli gubiti.
Govorili su nam: Samo pobijedite Srbiju
U tako napetoj atmosferi čekala nas je u Zagrebu utakmica protiv Srbije, prva nakon rata. Mihajlović je bio trener Srbije, a Štimac Hrvatske, međutim, kako se približavala ta utakmica nitko se više nije bavio trenerima niti igračima, osjećali smo da je ono što slijedi više od utakmice,
nogometa, pa i sporta. Nisam nacionalist, rat u kojem je svatko nešto izgubio bio je iza nas, smatrao sam i sad smatram da politika ne bi smjela imati veze sa sportom. Ali, gdje god smo došli, ljudi su nam govorili da samo trebamo dobiti Srbiju. Ja sam želio dobiti svakoga, pa i Srbiju.
Kad smo autobusom išli na trening, taksisti su nam sa svojih postaja trubili i dovikivali te tri riječi – samo pobijedite Srbiju – ljudi na cesti su nam dobacivali istu poruku, na recepciji su nam odjednom imali potrebu nešto reći, a to nešto bi se svelo na tri iste riječi – osjećali smo golemi teret na svojim leđima koji se svakim satom povećavao.
Štimac to voli, po prirodi je fajter, bahat je, arogantan, ali hrabar – ta utakmica je bila stvorena za njega. Bližio se meč desetljeća. Smjestili su nas u Motel As koji je okružen šumom, da nam nitko ne bi mogao prići. Bilo je milijun poziva i pitanja za karte, na tu utakmicu navijači su dolazili iz čitavog
svijeta, jer na njoj je željela biti cijela Hrvatska. Mislim da smo Nikšu Martinca, zaduženog za ulaznice u HNS-u, izmrcvarili tih dana, preživjeti tu utakmicu vjerojatno je bilo teže nego finalnu utakmicu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Na svim televizijskim i radijskim programima vrtjele su se domoljubne pjesme. Ležao sam u sobi i upalio CMC, upravo se vrtjela Lijepa li si. Prebacio sam na drugi program, tamo je išla najava utakmice, pa su pustili neku domoljubnu pjesmu. U sobi sam tada bio sam, nisam mogao
zaspati, pa sam prešao preko puta, Ćorluki i Modriću, a oni su pjevali domoljubne pjesme.
Otišao sam k Mandži i Jelaviću, oni su također pjevali domoljubne, samo što se nisu namazali ratničkim bojama. Otišao sam u maserovu sobu, kad sam vidio da i on vrti domoljubne, požalio sam što nisam s nekim u sobi, jer je te pjesme lakše slušati i pjevati u društvu. Vratio sam se u sobu,
pustio CMC, mogu ih slušati i sam, ali u društvu bi bilo ljepše.
Kad smo krenuli autobusom prema Maksimiru, vidjeli smo da grad gori. Dućani su se ranije zatvarali, nitko nije želio raditi, ljudi su u kockastim kolonama hodali cestom, bio je praznik i Sudnji dan, pa kako kome ispadne.
Maksimirom se orilo i pucalo sa svih strana, Štimac je bio heroj, a ne zločinac
Na terenu smo osjetili naboj jači nego ikada, Maksimirom se orilo i pucalo sa svih strana. Prvi gol je zabio Mandžo. Zavladao je delirij. Drugi je zabio Olić, a ja sam mu ga namjestio. Uslijedila je erupcija iz stadionskog grotla. Štimac je ponosno digao ruke prema gledalištu, gledao sam ga s terena u njegovoj prirodnoj poziciji; bio je heroj, a ne zločinac.
Nijedan drugi trener tu utakmicu ne bi vodio bez imalo straha i primisli o porazu, dio njegove kolosalne samouvjerenosti prešao je na momčad i tu zaslugu mu treba priznati. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da smo toga dana izgubili, ali on je, što se njega tiče, kao izbornik pobijedio Srbiju.
Kasnije su ga razapinjali kad god je izgubio, a izgubio je ubrzo protiv Škotske, kasnije i Belgije. A lijepo su govorili – samo pobijedite Srbiju. Kad smo sletjeli u Beograd, iz autobusa smo na putu prema hotelu u rijeci primijetili ronioce koji su bili pripadnici osiguranja, shvatili smo da je podignut najveći stupanj pripravnosti i da tu utakmicu samo trebamo privesti kraju.
Marakana je također priredila veličanstvenu atmosferu. Dobro smo odigrali, vratili smo se u hotel i pojeli izvrsne ćevape s kajmakom. Iz Beograda sam trebao poletjeti za Seul na jednu unaprijed dogovorenu prijateljsku utakmicu. Bio sam premoren i nije mi se išlo, pa sam potražio Štimca da mu to kažem. Samo sam želio ići kući.
Dok sam mu prilazio, odmah mi je rekao: "Mali, nemoj da sutra ne ideš za Seul. Sve je dogovoreno!" Slegnuo sam ramenima, predobro me poznavao. Čim me ugledao, znao je što mislim, ali išla je tamo dobra ekipa, pa sam se vratio u hotelsku sobu i uzeo svoje stvari. Moje misli bile su u Metkoviću.