Foto: Getty Images / Guliver Image
NAKON izvrsne igre i pogotka kojim je "otvorio" Island, Milan Badelj zaslužio je tekst. Pisali smo o njemu nedavno, i sada je najbolje vrijeme podsjetiti se kakvo blago Hrvatska ima na klupi.
Sjećam se kad sam prvi put upoznao Milana Badelja. Bili smo klinci i igrali smo popularni Cappy Cup, neslužbenu Kutiju šibica za igrače do 12 godina. Nakon naših sjajnih igara i izbacivanja nekoliko velikih klubova polufinale nas je spojilo s gajničkim Ponikvama. Činilo se da nam se ždrijeb otvorio sve do velikog finala kao uspjeha generacije, a taj dojam potvrđen mi je pri izlasku na teren. U vrhu njihovog napada istezao se visoki tip koji je sa svojim dvostruko debljim nogama i izraženom Adamovom jabučicom izgledao duplo starije od nas, ali istovremeno je djelovao izrazito tromo i psihički odsutno. Ako im je to glavni igrač, nije bilo ni najmanje šanse da ih ne pregazimo, svi smo se složili. 30 minuta kasnije semafor je pokazivao rezultat 5:0 za njih, a taj tip nam je uvalio tri komada, od čega jedan škaricama. Pognuli smo glave, nesretni zbog poraza, ali smo duboko u sebi znali da smo svjedočili igraču koji je iznad svih razina s kojima smo se dotad bili susreli. Kada je taj mladić pubertetske bradice 14 godina kasnije gurnuo loptu kroz noge najboljem igraču na svijetu, osjetio sam neku neprirodnu i teško objašnjivu satisfakciju. Baš je u taj potez stala sva priča o Milanu Badelju, najsporijem i najbržem nogometašu na svijetu.
Antiatletizmom do lucidnosti
Milana Badelja najviše definiraju dvije odrednice njegove pojave, pa onda i igre. Prva su strahovito loše fizičke predispozicije. Kombinacije sporosti, tromosti i nedostatka naročite snage ili visine koje bi to djelomično kompenzirale zbilja su specifikum za vrhunsku razinu igre i teško je sjetiti se igrača koji bi u tom segmentu bio lošiji od njega. Xavi Hernandez vjerojatno je najbolji primjer igrača koji je ušao u svaki nogometni almanah iako je imao grozne fizikalije, ali on je barem bio ''dovoljno nizak'', što mu je nižim težištem omogućavalo stvarati prednost na malom prostoru, kada se treba okrenuti s loptom u nogama. Sve je to bitno utjecalo na najvrjedniju odrednicu njegove igre, a to je vrhunski nogometni IQ, koji spada u samu svjetsku elitu.
Nije rijedak slučaj da su baš takvi igrači natprosječno sportski inteligentni, da brže razmišljaju u igri i da točnije anticipiraju stvari. Shvaćajući da su ako ne krenu prije suparnika uvijek korak iza, prisiljeni su naučiti čitati igru i njene zakonitosti, pravilno predviđati događaje na terenu i onda ih kontrolirati i usmjeravati. On je zaista najsporiji, ali i najbrži nogometaš na svijetu. Jer brzinu nogometu ne daju suhe sprinterske dionice, one je mogu samo realizirati. Pravu brzinu daju igrači koji svojim potezom mijenjaju tijek i ritam napada. Za to treba znati brzo prepoznati situaciju i gotovo istovremeno reagirati na nju. Milan Badelj to radi već jako dugo. I radi to jako dobro.
Najpodcjenjeniji hrvatski veznjak
Nakon što je godinama bio najbolji veznjak domaće lige, Badelj je sreću pronašao u inozemstvu. Ovo je šesta godina u kojoj je neizostavan član najboljih svjetskih liga. Ni Thorsten Fink, ni Bert van Marwijk, ni Paulo Sousa, ni Vincenzo Montella, ni Stefano Pioli nisu zamišljali momčad bez njega. I u pravilu mu je baš svaki od njih pružio ključeve igre. S godinama je uviđena njegova najveća važnost za ekipu. Od veznjaka u Dinamu koji se isticao sjajnim udarcem i igrom u završnici povlačen je sve dublje u teren gdje su mu defenzivne i kreativne dužnosti postajale sve konkretnije i zahtjevnije. I u pravilu je svaki put isporučio ono što se od njega tražilo. Luka Modrić spada među najbolje veznjake na svijetu i za to dobiva zaslužena priznanja. Ivan Rakitić odličan je igrač, ali povoljan kontekst u Barceloni dao je pomalo nerealnu sliku njegove istinske veličine. Mateo Kovačić je još uvijek na granici između vječnog talenta i fantastičnog igrača, ali Real Madrid je u središtu zbivanja. Marcelo Brozović je izuzetno koristan igrač, ali njegov talent i sposobnosti nisu nešto što oduzima dah. Konstrukcija veznog reda se mijenjala, reprezentacija je igrala bolje ili lošije, ali njezin najtiši igrač je, često daleko od medijske pozornosti, sjajno radio svoj posao. Podjednako usporeno i elegantno kao onog davnog dana u Kutiji šibica. On nije najbolji hrvatski ni svjetski veznjak, ali je poseban igrač. On je konačan dokaz da evolucija koja ide za bržim, višim i jačim uvijek negdje u svojoj esenciji mora sadržavati ideju koja je pravilno usmjerava. S obzirom na to da na terenu stiže sve, a ''ne bi trebao'' moći stići išta, Milan Badelj je nogometna pobjeda intelekta i elegancije nad snagom i atletikom.