JOŠ JEDNOM Neymar nije mogao odoljeti iskušenju. U vrijeme kada je ozlijeđen počastio je svoje društvo i suigrače do kasnih noćnih sati u jednom mondenom pariškom klubu, sve kako bi proslavio svoj 28. rođendan. Samo dva dana kasnije nije zaigrao u prvenstvu protiv Nantesa.
Baš kao što već pet sezona zaredom ozlijeđen dolazi na rođendan svoje sestre, tako je i sada - van svake logike profesionalnog života - jednostavno odlučio partijati.
To je samo jedan od razloga zašto je mnogima nepodnošljiv. Nogomet mu često nije prioritet, kada je na terenu, prenaglašava kontakt, sklon je eksperimentima s izgledom i frizurom, blatantno traži odlazak iz kluba s kojim ima ugovor, a još je k tome poznat po aferama oko odšteta i poreza i različitim financijskim muljažama. Igra za PSG, kod dobrog dijela nogometne publike omražen klub.
Zbog svega toga Neymar je za globalnu nogometnu publiku ono što je Ric Flair u osamdesetima bio Amerikancima. Utjelovljenje svega onoga što vole mrziti, ali jednako tako netko s koga ne mogu skrenuti pogled.
Uspio je ono što su mnogi pokušali. I zato ga se mora voljeti. Ili voljeti mrziti, svejedno je.
Sapunica je nepobjediva
U jeku medijske revolucije sve je postalo nesigurno, samo je - kao kod Heraklita - mijena postala stalna. U potrazi za novim formatima, novim metodama i novim načinima akvizicije medijsko se tržište u posljednjih desetak godina promijenilo više nego u prethodnih sto. Medijski se sadržaj više ne kreira niti konzumira linearno, a novi mediji svakim su danom sve važniji. Sasvim jasno, pojava interneta potpuno je promijenila kako narav medija tako i navike ljudi koji ih konzumiraju.
Samo jedan format nema nikakve brige za svoju budućnost. Štoviše, jači je nego ikad. To je format sapunice, koja se sada iz igranog prebacila i u live format pa različiti sapuničasti sadržaji pronalaze svoj prostor unutar svakog realityja, neovisno o tome je li riječ o obiteljskim, stanarskim ili kuharskim dramama.
Sapunica nikad neće umrijeti, a razlog je jednostavan. Od ranih dana kroz bajke, religiju ili pop-kulturu usvajamo borbu dobra i zla kao okosnicu svoga bića. Ona nam je toliko bliska da imamo potrebu za njom tamo gdje joj i nije mjesto. Osjećamo prazninu kada je nema. A nijedan format ne predočava borbu dobra i zla toliko dobro kao sapunica.
Uz mučne dijaloge, čvrste poglede i sudbonosne teške note, sapunica nema premca. Kod mlađe publike ona se prikazuje kao obiteljska ili kuharska drama. Kod starije je obično u teškim notama koje sviraju negdje u okolici Bospora. Sveprisutna je, a sport tu nije nikakva iznimka.
Profesionalno hrvanje davno je to shvatilo
Koliko god ga se u nekim krugovima ismijavalo, profesionalno hrvanje - popularno zvani ‘kečeri’ - davno je shvatilo potrebu ljudi za sapunicama. Borba dobra i zla, ili, kako se u vernakularu kaže, ‘babyface’ i ‘heel’ sukob, bila je okosnica njihovog poslovanja gotovo cijelo stoljeće. Internet je to ponešto promijenio, ali princip je ostao isti.
Kada je profesionalni sport općenito diljem svijeta bio u povojima, kečeri su živjeli kao zvijezde, a tako su i zarađivali. Recept je bio jednostavan: pronaći lika sposobnog da dovoljno dobro odigra ulogu omraženog negativca, nekog tko je sposoban kod publike pobuditi osjećaj bijesa, gađenja i, ako treba, mržnje te ga postaviti nasuprot heroja. Kao u svakoj bajci, u svakoj sapunici ili igranom akcijskom filmu, heroj će pobijediti, ali neće biti jednostavno.
A nitko nikad nije toliko dobro utjelovio sve ono što volimo mrziti kao Ric Flair. Publici je nabijao na nos svoju ugodnu vanjštinu, mačoizam i seksualne uspjehe zajedno s ekstravagancijom u trošenju. Dok su mu ljudi zviždali i na njega bacali rajčice, on bi im pokazivao svoje talijanske cipele na koje je potrošio 500 dolara. The Nature boy - kako se i sam zvao - bio je najuspješniji projekt negativca u povijesti ove sapunice u ringu.
Međutim, sada su i drugi naučili. Svi sportovi, a pogotovo UFC promocija, shvatili su da je cijelo vrijeme profesionalno hrvanje bilo u pravu. Potrebno je graditi narative kojima će svaka sezona biti neka epska borba, po mogućnosti između dobra i zla. Američki profesionalni sport gotovo je u potpunosti prihvatio takav narativ, polako ga prihvaća i Europa, a onda i cijeli svijet.
Polako to shvaćaju i oni koji se brinu o nogometu. Ecce Neymar…
Neymar, nogometni Ric Flair
Neymar trenutačno igra najbolji nogomet u karijeri. Ako ga se pogleda na terenu, djeluje nezaustavljivo. Ako se pogledaju njegove brojke, djeluju svemirski. Najbolji je jedan-na-jedan igrač na svijetu, a pritom postiže i pogotke kao na tekućoj vrpci.
Međutim, u prvom planu ponovo nije njegova igra, nego aktivnosti van terena: “Uvijek štitim svoje igrače i doista volim ovu momčad. No, s održanim tulumom samo nekoliko dana prije naše sljedeće utakmice shvaćam da je teško braniti njihove odluke. Međutim, stvari tu nisu sasvim crno-bijele", nakon Neymarovog je rođendanskog slavlja politički korektnu izjavu dao Thomas Tuchel, trener PSG-a.
Međutim, trener je nemoćan. Po Deloitteovoj ljestvici, PSG je peti najbogatiji svjetski klub, s godišnjim proračunom od 635 milijuna eura. U posljednje su dvije sezone svoj proračun povećali za 150 milijuna eura, što velikim dijelom ima veze s veličinom branda njihovih zvijezda, a poglavito Neymara.
Sponzori jednostavno prepoznaju njegov potencijal. Gotovo lakoćom, Neymar je glas nove generacije, iste one generacije koja voli virtualni svijet, društvene mreže i formu ispred sadržaja. Za nogometne romantičare on je uprizorenje svega onog lošeg što je nogomet postao. Jedni ga prate jer ga vole, drugi jer ga vole mrziti. Baš zato Neymar je po Forbesu treći na listi najplaćenijih sportaša, a ispred njega su samo Messi i Ronaldo. Sljedeće godine Neymar bi vrlo lako mogao biti i prvi.
Kao nekoć Ric Flair, s jedne je strane glas nove generacije, ali i netko tko uspijeva provocirati reakciju. Pozitivnu ili negativnu, svejedno je.
Heroj i zločinac našeg doba
Svako vrijeme ima heroje i zločince. Ovisno o vašem pogledu na svijet, Neymar je i jedno i drugo. Zvijezda koja u sebi objedinjuje sav talent, blještavilo, individualizam i afere. Netko tko nikad nije u potpunosti bio privržen samom nogometu, a kamoli kolektivu za koji je igrao. Ponekad mu je važniji vlastiti izgled, ponekad Fortnite, a ponekad jednostavno dobra zabava. Koliko god to bilo ljudski, mnogima je nepodnošljivo zbog manira i novca kojeg je nezamislivo mnogo.
To je ono zbog čega na sebe navlači toliko mržnje. Ujedno, to je razlog zbog kojeg je trenutačno marketinški najeksponiraniji nogometaš, a vjerojatno i sportaš današnjice. Zbog svog marketinškog potencijala i individualne kvalitete, ujedno je i nedodirljiv. Zato mu je klub morao istolerirati flert s Barcelonom, zato se moraju tolerirati njegovi tulumi. Jer PSG živi od Neymarovog branda, a ne obrnuto.
Neymar je uspio što su mnogi pokušavali; nitko prema njemu nije ravnodušan, kao što nije bio u SAD-u prema Ricu Flairu. Glamur, individualizam i novac bili su Flairovi aduti, a sad su Neymarovi.
I stoga, dragi Neymar, sretan ti 28. rođendan. Ti trebaš nogometu, a nadamo se da i nogomet treba tebi. S obzirom na tekovine vremena, ti si nekima heroj, a mnogima zločinac. I svi te vole; neki te vole naprosto, a drugi te vole mrziti. Baš kako i treba biti, jer nogomet konačno ima svog Rica Flaira.