HAJDUK je porazom kod kuće od Varaždina (2:3) napravio veliki korak unazad u borbi za drugo mjesto HNL-a koje ove sezone donosi Ligu prvaka. Pokisla lica Bijelih u trenutku kada na poluvremenu gube 0:3 od davljenika najbolja su slika i prilika ovog Hajduka.
Problem je što ova utakmica ni po čemu nije izoliran incident. Hajduk igra grozno, a Hajdukov trener Igor Tudor umjesto rješenja, gomila probleme, upitnike i nerezonske odluke.
Katastrofalne odluke
Svatko tko je barem jednom gledao kako Varaždin igra, bilo mu je jasno kako će se postaviti protiv snažnije momčadi, a takvi su bili i na Poljudu. Postavljeni u niski blok sa svim igračima iza lopte, zonski su branili najopasniji prostor na terenu, a svoje šanse u napadu tražili su preko brzih izlazaka poslije Hajdukovih grešaka.
Najlogičnija nogometna odluka bila bi da se takva obrana probija preko bokova, gdje je najmanje gusta i odakle se dijagonalno može napadati vrata dok je zadnja linija na krivoj nozi. U 3-5-2 formaciji i njenim varijacijama koje je Hajduk koristio bilo je jasno da će teret toga da probiju suparnika biti na bekovima.
Tudor je tu napravio jednu teško shvatljivu grešku. Na desni bok stavio je Dolčeka, prodorno krilo koje uopće nije dešnjak i jako mu je teško izraditi situaciju u kojoj može stvoriti višak na toj strani terena u ovakvoj formaciji. Čak i kada tu odluku stavimo u drugi plan, možemo vidjeti puno tužniju istinu. Hajduk ili nije vidio da je u tome potencijalno rješenje, ili nije imao ni najmanju ideju kako ga realizirati.
U trenutku kada su bočni stoperi iznosili loptu, izlazili su preduboko i bespotrebno stvarali gužvu na krilu, a vezni igrači i napadači nisu na vrijeme stizali u međuprostor kako bi loptu primili i proslijedili je na bok Dolčeku ili Čolini.
U tako postavljenoj igri bilo je jasno da utakmica može otići u dva smjera. Ili će Hajduk strpljivom igrom umrtviti susret i eventualno zabiti isključivo na količinu napada, ili će griješiti i dati Varaždinu sve na pladnju. Dogodilo se ovo drugo, a u prvom poluvremenu najbolje se vidjela sva bezidejnost Bijelih.
Formacija koja gubi svoj smisao i pokazuje svu Tudorovu tvrdoglavost
Formacija s tri igrača u zadnjoj liniji generalno se upotrebljava iz jednog od dva razloga. Prvi je taj da se osigura igrač viška u zadnjoj liniji protiv momčadi koje igraju s dva napadača, što ovdje nije bio slučaj. Drugi razlog je taj da se maksimalno osigura posjed u prvoj fazi napada, posebno protiv ekipa koje vole visoko pritiskati i potreban je igrač viška kako bi se lopta iznijela. To, vidjeli smo, a mogli smo i pretpostaviti, također ovdje nije bio slučaj.
Dapače, korištenje ove formacije direktno je pobilo njene dvije glavne funkcije. Zbog nedostatka pritiska Varaždinovih igrača igru su vodili Juranović i Mujakić, čime su Hamza i Nejašmić kao dva najbolja playmakera u potpunosti izgubila svoju ulogu na terenu. Njihovo lutanje bez lopte u kojem su se sudarali s Caktašem na momente je izgledalo komično, ali za Tudora je porazna činjenica da i dalje nema uigrane rotacije i obrasce kretnji koje bi oslobodile prostor za njegovu momčad na suparničkoj polovici.
Kada se u sliku doda Jairo koji se isfrustriran vraćao po loptu i više nego je potrebno, dobije se geometrija momčadi u kojoj suigrači jedni druge isključuju iz igre. Hajduk u igri nema opcija, niti ih može stvoriti na ovakav način. Činjenica da Mujakić i Juranović nisu imali rješenja s loptom u nogama tjerala ih je duboko u Varaždinovu polovicu, a onda u slučaju greške Hajduk više nema igrača viška da obrani kontru. Što znači da ova formacija nije imala nikakvog smisla.
Nategnuto je reći kako je Toplak pročitao Tudora, samo je sve napravio logično. Tudor nije ništa napravio logično, a onda je totalni debakl (od kojeg ga je spasila samo Varaždinova pasivnost u drugom dijelu) gotovo neizbježan.
Kada se pogleda kadar koji je Tudor imao na raspolaganju, vjerojatno nikome na svijetu ne bi palo na pamet jednog potentnog igrača ugušiti na poziciji na kojoj teško igra (Dolček), a drugog igrača kojem je to prirodna pozicija staviti na stopera (Juranović). Nikome, osim Tudoru. Njegova tvrdoglavost da shvati kako igra s tri stopera nije najbolje moguće rješenje u svakoj mogućoj utakmici i situaciji polagano prerasta u patologiju.
Stvari treba nazvati pravim imenom. Ovo što Hajduk pokazuje je sramota
Hajduk je u nastavku prvenstva poslije korona-pauze igrao protiv tri najslabije momčadi u ligi. Nadigrao nije niti jednu, a šest bodova koje je osvojio debelo su više od onoga što su objektivno zaslužili igrom. Ako Tudoru ni ovaj trend nije indikativan u kadrovskim i taktičkim odlukama, onda je pred Hajdukom još ovako frustrirajućih utakmica.
Hajdukova trenutna igra mora se nazvati pravim imenom - sramota. Dugogodišnja lutanja na planu sportske politike bez iznimke se prije ili kasnije oslikaju kroz rad trenera na Poljudu. Pa je sasvim normalno za jedan razvojni klub da iz ekipe ne može ispasti čovjek koji je eksplicitno rekao kako tu više ne namjerava biti na ljeto, dok klupu grije jedan od prospektivnih. Hajduk i dalje u svom sastavu ima šest ili sedam igrača koji bi mogli biti ozbiljni članovi udarne momčadi bilo kojeg kluba osim Dinama.
Vrijeme je da Tudor počne stvarati momčad, a prestane biti klupski glasnogovornik
Konačno, Hajduk je po ulaganjima drugi klub lige i ovo je sezona u kojoj više nema skrivanja, narativa o superjakom Osijeku i Rijeci koji više ulažu i drugim momčadima koje „stalno rastu i sve je teže protiv njih igrati“. Tudor je, što god netko rekao nakon ovakve utakmice, uistinu talentiran trener koji je stekao znanja u jednoj od najboljih liga na svijetu. Iako ima težak karakter, nesumnjivo je da o nogometu zna mnogo, mnogo više nego što njegova momčad trenutno pokazuje na terenu.
I vrijeme je da promijeni prioritete. Njegov posao nije komentirati suđenje na utakmicama u kojima ne sudjeluje, „neprijatelja iz Međugorja“ ili plasirati dopadljivu sliku o sebi na presicama na kojima priča o Michaelu Jordanu i mentalitetu koji pokušava prenijeti igračima. A kada Hajduk loše igra i kiksa, njegov posao nije to uljepšavati, racionalizirati i pričati o megamomčadima HNL-a protiv kojih je jako teško igrati. Za to više nema nikakvo uporište u stvarnosti.
On je nogometni trener kojem je posao stvarati momčad, a ne klupski glasnogovornik.
Vrijeme je da počne pričati o tome zašto svaki igrač izgleda lošije nego je izgledao prije pola godine, zašto Hajduk ne stvara šanse i zašto igrači ne znaju kakvu ulogu na terenu imaju. I na tome treba početi raditi već jučer, jer Hajduk ima sve manje vremena da dođe na razinu na kojoj mora biti.